1. korizmena nedjelja; Dobro djelo ne može proći bez kušnje

Napasti se pojavljuju samo kad se odlučujemo na neko dobro, a što je to dobro veće, nesebičnije i napasti su obično veće i upornije.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: thinkclassical.blogspot.com subota, 08. ožujka 2014. u 18:28

Korizma je! Vjerujem da su se mnogi i ove korizme odlučili na neko odricanje, neko dobro – vjerojatno neko sebično, ali ipak dobro. Neću pušiti, pazit ću na ishranu, neću piti ili psovati i nisu tako loše odluke. No vjerujem da ima i onih koji će i ove korizme biti potaknuti da učine nešto nesebično, da otvore svoja srca, dobra (tj. novčanike) ili sposobnosti (tj. svoje vrijeme) za druge. I to onako, po Isusovu, da nitko i ne zna da su to učinili – osim njih samih i Boga koji je u konačnici i jedino dobro i izvor svakog dobra.

Ali…!
Svako dobro djelo ne može proći bez kušnje. Ako nema kušnje, znači da to djelo, ta odluka koju provodim, nije uistinu dobra, velikodušna, nesebična. Takva odluka sigurno će izazvati reakciju onoga koji je neprijatelj ljudske naravi, oca laži, grijeha i smrti. Sotona, satan (heb. protivnik), diabolos (grč. klevetnik, lažljivac) vrag (slav. neprijatelj) ima svoju razrađenu taktiku. Već tisućljećima. Čuli smo je u prvom čitanju u izvještaju o prvom, iskonskom grijehu.

Isus koji nam je u svemu jednak osim u grijehu, prolazi taj put u današnjem evanđelju.

Na početku svoje misije, svoje odluke, doživljava napad, doživljava ponudu kojom si može olakšati svoj materijalni status, svoju misiju i svoj ljudski uspjeh.

U biti nam sablažnjivo zvuči da našeg Gospodina, Vječnu Božju riječ po kojoj su stvoreni svjetovi, napastuje đavao. No On koji je sašao nad pakao, kako ispovijedamo u Vjerovanju, blizak nam je i ovdje, u nama tako poznatom iskustvu – kušnji. Mi se ne možemo do kraja uživjeti u to kako je Bog napastovan – neki su u filmovima pokušavali usredotočiti se samo na kušnju, ali s malo uspjeha, puno su bolji oni filmovi koji se usmjeravaju na Isusovu patnju. Naprotiv, nama je jako poznato kako se kušnja nama događa. Napasti se pojavljuju samo kad se odlučujemo na neko dobro, a što je to dobro veće, nesebičnije i napasti su obično veće i upornije. Naše je iskustvo, nažalost, drugačije od ovog Isusovog – barem nekad, ako ne i jako često, padnemo pred napasti, podlegnemo joj.

Dok promatramo Isusa i đavla, imamo dojam da promatramo dva ravnopravna protivnika, dvije snage i inteligencije u kojoj ona viša, Isusova, neprikosnoveno pobjeđuje.

A u našoj? Sa svim našim slabostima i manama imamo dojam da smo patuljak pred divom zla. I to u svakoj našoj dobroj odluci – a uvjeren sam da ih je mnogo donijeto i ove korizme i da se već uredno u mnogima i palo. Sjetimo se poznatog filma od prije koju godinu, Gospodar prstenova: ponekad se osjećamo kao onaj mali Frodo pred svim zlima strašnoga Mordora, ponekad čak i kad dođemo pred cilj imamo istu takvu napast kao i on; zadržati tu svoju staru naviku, to što nas veže sa zlom, ne znamo ni sami zašto ne možemo do kraja prekinuti tu vezu. Budimo još konkretniji. Nismo ni bolji ni gori od svojih biblijskih praroditelja. Posjedujemo onaj ljudski same behavior – isti način ponašanja, ponavljamo uvijek iste greške kad se suočimo s napašću i napasnikom. Naša oholost i slabost proradit će uvijek na isti način, pitanje je samo kako ćemo mi svjesno odgovoriti.

U čemu je Isusova tajna, njegova snaga, zašto se on tako lako odupire napasti imati? Kako može u napasti vladati i u napasti biti snažan? Mislim da je odgovor na početku ovoga evanđelja: sva tri evanđelista kad opisuju ovaj događaj spominju: Isus se u snazi Duha, nadahnut Duhom, zaputi u ovu borbu. U snazi Duha Isus je činio sva svoja velika dijela pa tako i ovo te nadvladao napastovanja Sotone.

Bez Duha Božjega ne možemo ni razumjeti Božje riječi, a kamoli vršiti ih u punini. Ostajemo daleko od riječi Božje i ona nas ne preobražava. Ne samo da budemo zavedeni od neprijatelja, od zloga, nego mu i doslovce povjerujemo u riječi: “Meni je dana slava ovoga svijeta i ja ću ti je dati ako mi se pokloniš” (usp. Mt 4, 8-9.) Često i suviše svjesni svoje slabosti upadnemo u zamku njegove lažne jakosti.

Druga nama još jasnija stvar: napasnik uvijek udara na našu sebičnost – kao, što ti to treba, ti si pametan, ti znaš bolje. Isus suvereno pobjeđuje jer ga već tada, u trenutku napastovanja, ne zanima vlastita slava, vlastiti dobitak ili užitak tijela, njega zanimamo ti i ja, on pred očima ima sve one kojima je poslan i za koje se predaje. Tu je đavao nemoćan; svaki put kad izlazimo iz sebe, iz svoje sebičnosti, najlakše nadilazimo zlo; najlakše udarimo pljusku đavlu, kako bi to znali reći stari duhovnici.

Vraćajmo se Riječi Božjoj, vraćajmo se svim oružjima kojima se možemo oprijeti zlome, postu, molitvi i dobrim djelima. U svima njima u konačnici stoji Duh Božji, Duh koji nam je i obećan kao Drugi branitelj u svim napastima ovog nestalnog i nesigurnog života. U njemu nam je velika nada da je napasnik već poražen, da ima malo vremena i da prilično lako iscrpi svoje kušnje ako mu se usprotivimo Isusovom vjerom i u vjeru u Isusa.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 13. veljače 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.