12. nedjelja kroz godinu; Ne bojte se

Pred Kristovim “ne bojte se” u današnjem evanđelju, stoji naš iskonski strah da bilo što, a ponajmanje naš život prepustimo u tuđe ruke, pa bile one i Božje.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: commons.wikimedia.org subota, 21. lipnja 2014. u 19:28

Siguran sam da će se mnogi od vas sjetiti tragičnog događaja u Littletonu u SAD-u gdje su dva poludjela mladića (smijući se) poubijala svojih 13 kolega u mjesnoj školi. Jedan od njih, agresivni ateist, pitao je jednu djevojčicu: “Vjeruješ li u Boga?” Djevojčica, buduća misionarka, znajući da bi joj negativan odgovor možda spasio život, odgovorila mu je: “Da, vjerujem u Njega svim srcem.” Metkom u čelo potpisana joj je smrtna osuda jer je ispovijedila svoju vjeru. (Ovaj tekst nalazi se u jednoj knjizi p. Guya Gilberta, poznatog pariškog svećenika, apostola mladih delinkvenata i ovisnika)

Ova mala djevojčica sigurno se bojala, ali je posvjedočila Krista. Pred Kristovim “ne bojte se” u današnjem evanđelju, stoji naš iskonski strah da bilo što, a ponajmanje naš život prepustimo u tuđe ruke, pa bile one i Božje.

Tako je bilo i s Jeremijom, prorokom, piscem današnjeg prvog čitanja. On se također bojao, i to s pravom. Pozvan je za proroka vrlo mlad, biblijski stručnjaci procjenjuju da je tada imao tek 24 godine. Njegova nježna duša otkriva se odmah na početku njegove knjige: “Dođe mi riječ Gospodnja: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.’ A ja rekoh: ‘Ah, Gospode, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.’ A Gospodin mi odvrati: Ne govori: Dijete sam!, već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim” (Jr 1, 5-8).

To što je Jeremija trebao naviještati bilo je ponajmanje neka Radosna vijest, već prije svega navještaj rušenja i propasti, očišćenja i stvaranja onog ostatka – pralika “malog stada” o kome će kasnije govoriti Isus. Ta propast i zator pojavila se u liku novobabilonskog, asirskog kralja, koji je, kao što je Jeremija i prorekao, pokorio judejsko kraljevstvo, uništio Jeruzalem i Hram u njemu, a narod odveo u progonstvo. No Jeremijini suvremenici nikad nisu željeli slušati, već su ga nastojali ušutkati i povesti narod k svojim malim, sitnim, danas bismo rekli dnevnopolitičkim interesima.

Iako takav, nježan i osjetljiv, Jeremija se nije bojao ostati s narodom i za vrijeme razaranja i poslije toga, tješeći i upozoravajući one koji su ostali, onako kako ga je Bog nadahnjivao. O tom pouzdanju u Boga govori i današnji psalam. U njegova tri stiha možemo promatrati tri stupnja onoga tko se u teškoj situaciji zaista predaje Božjem vodstvu – pouzdanje konačno uvijek dovodi k Bogu. U takvim ili sličnim situacijama čovjek se suočava sa svojim strahovima. Onaj tko ne poznaje strah nije normalan čovjek. S druge pak strane čovjeka današnjice muči suprotan problem. On se previše boji, on je sklon raznim fobijama, zakočen je strahom. Odakle strah? O tome nam govori sv. Pavao. Strahovi su razni, no sve ljude povezuje jedan strah: strah od smrti (bilo vlastite, bilo onoga tko nam je drag). Kako je smrt došla na svijet? Po grijehu! Zato je čovjek itekako potreban Boga i u toj svojoj dimenziji, da se osjeti vođen i zaštićen od Boga.

Stoga nam Krist i ovdje poručuje: Ne bojte se! Nemojmo misliti da Isus ne zna o čemu govori. On sam također je iskusio strah, i to onaj duboki, krvavi. No nadvladao ga je predavši se za nas u smrt. Ne samo on, već po njegovu primjeru i toliki mučenici, sve do one gore spomenute djevojčice. Isus nas nikako ne želi uvesti u neku kršćansku nirvanu gdje ne bi bilo nikakva straha. Dapače, u današnjem evanđelju on nalaže: “Bojte se!” Bojte se zla i Zloga. Bog računa na sve naše osjećaje pa tako i na strah. Ali on nije nekakav veliki nebeski psiholog koji će nas liječiti od straha i zarađivati na nama. On nas želi cjelovite, u iskrenosti i potpunosti. Kad se tako predam Bogu, tad zaista u ljubavi može postojati i onaj dar Duha Svetog koji nazivamo “strah Božji”. U predanju Njemu i u suradnji s njim tada izgrađujem svoju cjelovitu osobu kao čovjeka i kao kršćanina, ne bojeći se, nego vjerujući i živeći.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 19. lipnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.