14. nedjelja kroz godinu; Obraćenje na blagajni trgovačkog centra

Nikako mi nije bilo jasno da mi je jedina šansa da ga upoznam i nasljedujem, da me on odmori i ohrabri biti malen i nejak, potreban pomoći i utjehe. Nije ovo jedini put kad Isus spominje i poziva malene.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: en.wikipedia.org subota, 05. srpnja 2014. u 13:00
Relativno često imam prilike vidjeti i uvjeriti se koliko su ljudi lomljivi i osjetljivi. Nema tu puno razlike u spolu i godinama. Naravno, puno više iznenadi i takne neki grdosija koji pred tobom proplače poput malog djeteta, ali svi mi imamo kutke srca gdje smo tako maleni i ranjivi, htjeli mi to priznati ili ne.

Mnogi imaju upravo taj problem – nikome, pa ni samom sebi, ne usude se ni priznati ni pokazati koliko su maleni i lomljivi. Dugo sam i sam bio takav. Bilo mi je jako važno da ljudi vide koliko sam jak i čvrst. Jako me je smetala, nervirala i zapravo plašila spoznaja da sam samo mali, lomljivi čovjek čije srce tako brzo reagira na svaki podražaj. Smatrao sam se zbog toga manje muškarcem, a time i manje vrijednim u očima mnogih, no ponajviše u svojim vlastitim. Naravno da s takvim pristupom nisam mogao razumjeti niti Isusa, “krotka i ponizna srca” koji odlazi prema svojoj muci krotko na “magaretu, mladetu magaričinom” (v. Zah 9,9).

Nikako mi nije bilo jasno da mi je jedina šansa da ga upoznam i nasljedujem, da me on odmori i ohrabri biti malen i nejak, potreban pomoći i utjehe. Nije ovo jedini put kad Isus spominje i poziva malene. Vjerujem da, kao ni ja, to baš niste zamijetili u evanđeljima. Nismo ni mogli kad mi želimo biti veliki, jaki i uvaženi. Svijet nas uči da ćemo to postići tako da se izborimo za svoje mjesto, da pokažemo drugima kako smo veliki i jaki a nipošto nam to neće poći za rukom ukoliko se pokažemo malenima i krotkima.

Kao mladi svećenik godinama sam imao zadatak nabavljati sve potrebno za župu i aktivnosti na njoj. Dobro sam upoznao sve trgovačke centre, nervozne šopinge i još nervoznije kupce te umorne i potplaćene trgovkinje. Te kupovine uvijek su mi predstavljale teret koji sam znao pokazati otresajući se na trgovkinje, boreći se za mjesto u redu pred blagajnom, nervozno mrmljajući na nekog prije mene kojemu ne prolazi kartica…

Točno se sjećam svog velikog trenutka “obraćenja”, promjene ponašanja koja je zapravo bila samo rezultat promjene mog nutarnjeg stava i uvjerenja. Nakon još jednog šopinga, kada sam već bio pred blagajnom na kojoj je naravno bio podugi red, shvatio sam da sam propustio kupiti još neke važne sitnice. Zamolio sam kupca prije mene da mi “čuva red” i otišao među police. Na povratku, ustanovio sam da je neka gospođa preko reda zauzela moje mjesto. U meni je sve uskipjelo i krenuo sa pokazati tko je jači. No, iznenada, zaustavih se i rekoh: “Ma samo izvolite, gospođo, sigurno vam se jako žuri.” Njoj je postalo neugodno, počela se ispričavati, a iz mene izađoše dotada nezamislive riječi: “Ma, Bog vas blagoslovio, nek vam je ugodan dan.” Pokazavši se manjim i slabijim, osjetio sam mir, onaj nutarnji mir koji nam je najbolji signal da smo učinili nešto dobro i ispravno.

Naravno, u nebrojno drugih životnih situacija počinjem ponovno biti agresivan i nasilan, ne samo prema drugima, već i prema samom sebi. Tada gotovo opipljivo osjećam kako gubim taj nutarnji mir, kako mi se u dušu uvlače osjećaji praznine, tuge i nezadovoljstva.

No današnja mi Isusova riječ tada odzvanja tako životno i blisko – učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim (Mt 11,29).

Zagreb, 2011.
Da biste komentirali, prijavite se.