16. nedjelja kroz godinu; Već da, još ne

Osobito me raduje da je Gospodin tako nježan prema meni kada treba čupati kukolj sebičnosti i grešnosti. To njegovo bezgranično poštivanje ljudske slobode nekada me je znalo jako zbuniti, ali danas vidim da je to njegov omiljeni način pristupa čovjeku
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 18. srpnja 2014. u 12:35
Što je Kraljevstvo nebesko? To je toliko imaginaran pojam da se rijetko kada o njemu raspreda na propovijedima ili ne daj Bože u svakodnevnim razgovorima. Rezerviran je uglavnom na teološke knjige i članke no iskreno govoreći zapravo se ne sjećam kad sam zadnji put nešto pametno pročitao na tu temu. Uglavnom, jedino čega se sjećam u vezi s Kraljevstvom nebeskim potiče još iz mojih bogoslovskih dana. Tada nam je profesor eshatologije (znam da ovo zvuči kao lijek protiv nekog teškog oblika raka, ali znači znanost o vječnosti) tumačio da je Kraljevstvo nebesko nešto što je već tu, a što se još nije u konačnici ostvarilo, nešto što nam je već stiglo, ali se još nije ispunilo – već da, još ne.
 
O kraljevima i kraljevstvima već sam dosta toga napisao u propovijedima za svetkovinu Krista Kralja. U svakom slučaju, ta nama staromodna riječ kraljevstvo ne bi nas trebala prevariti da opet ništa ne skužimo o tako važnoj, ako ne i najvažnijoj Isusovoj poruci za nas. Naime, on je taj koji nam donosi navještaj i otkriva da je Kraljevstvo nebesko već tu, u nama i potrebno je da ono raste i razvije se kao zrno gorušice o kojemu nam danas Isus govori.
 
Dugo mi ni samom nije bilo jasno kako je to Kraljevstvo nebesko u meni i kako se ono razvija i raste. Nije mi bilo jasno jer sam konstantno gledao na sebe kao na grešnog, malog i jadnog čovjeka koji ponavlja grijeh na grijeh, koji kao da nije sposoban za ništa dobra, a kad nešto dobro i napravi odmah to i uprska. Ipak, malo pomalo i vrlo postepeno otkrivao sam da sam ja voljeno i cijenjeno biće. Prvo od Boga, a onda s godinama koje su prolazile otkrivao sam da sam voljen i cijenjen i od drugih ljudi. Uvjerio sam se da ja i nisam tako loš, dapače, da sam sposoban za toliko dobra i da to malo, malo sjeme dobra u meni ipak raste i razvija se. Uviđam da ako već nije veliko stablo, ono ipak jest maleni grmić koji nekad zna donijeti lijepe plodove radosti, predanja, zauzetosti i žrtve.
 
Osobito me raduje da je Gospodin tako nježan prema meni kada treba čupati kukolj sebičnosti i grešnosti. To njegovo bezgranično poštivanje ljudske slobode nekada me je znalo jako zbuniti, ali danas vidim da je to njegov omiljeni način pristupa čovjeku. Zaista, kako veli prvo čitanje, pristupa nam s velikom pažnjom, dajući da sunce njegovo sja i zlima i dobrima, imajući neku vjeru da će se i kukolj pretvoriti u žito. Upornim odbijanjem takvog pristupa osuđujemo sami sebe i gubimo dodir s beskrajnom nježnošću koja nas želi zaštititi, dapače oploditi i uzvisiti.
 
O tome još više sljedeće nedjelje jer kao što rekoh, važna je ova tema i Isus joj je posvećivao puno vremena. Učinimo to i mi barem u molitvi, a to činimo u svakom Očenašu kad molimo za napredak i razvoj Isusovakraljevstva u nama i oko nas.

Zagreb, listopad 2010.
 
Da biste komentirali, prijavite se.