17. nedjelja kroz godinu; Srce može pripadati samo jednom

Bog se za mene bori da bi me spasio, zli da bi me uništio. Rat je već davno naviješten, na meni je samo izabrati tabor. Ne zaboravimo nikada: srce može pripadati samo jednom.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: therespite.org subota, 26. srpnja 2014. u 18:52
Svako jutro ili, da budemo realniji, tokom svakog dana, svaki isusovac trebao bi se ustajati (ili barem naći vremena) za ovakav razgovor s Gospodinom u meditaciji i molitvi kakav je imao Salomon, za ranih sati, još za mraka. Doživjeti susret s Gospodinom u molitvi mijenja tada cijeli tvoj dan, jer mijenja i dotiče tvoje srce, onaj najdublji djelić tebe.

Iskreno, ne uspijeva mi to često, prevari me puno toga i prokockam trenutak za taj najvažniji susret u danu, ali kad ipak uspijem, osjećam se isto tako mudro kao i Salomon. Nikakve knjige, razgovori, televizije, isprazni razgovori, pa ni sveznajući internet ne mogu se niti usporediti s ljepotom riječi koje ti je On u jutarnji sat spreman reći. Pa i kad šuti, a samo ja govorim, srce mi ispunja mir i sigurnosti. Naravno, nekad je najljepše kad obojica šutimo… U jednoj takvoj molitvi, upravo nad ovim tekstom, zapazio sam da Salomon ne traži od Boga mudru glavu, nego mudro i pronicavo srce.

Zanimljivo je to ljudsko srce za koga će biblijski pisac ustvrditi da je prevrtljivo i da ga se ne može proniknuti. Mnoge ljude čudi što Biblija ima reći o srcu. Riječ “srce” spominje se u Bibliji 743 puta, a koristi se u različitim kontekstima. Reference koje su nama najznačajnije odnose se na srce u značenju cijele osobe ili njezinih želja. Bog želi od ljudi da ga vole sa svim njihovim srcima. Kad zalutaju, Bog želi da mu se vrate sa svim svojim srcem. Uglavnom, srce u Bibliji ima veliko značenje i potrebno se uživjeti u biblijsku sliku čovjeka koja ne stavlja opreku između uma i tijela, osjećaja i misli već koja čovjeka gleda cjelovito, za što je srce često najbolji izraz.

Gledajući “sa svim srcem” današnje evanđelje postaje nam puno jasnije kamo ići kopati da bi se našlo blago, kamo ići tražiti skriveni biser. Sve je to zakopano u nama, u cjelovitosti naše osobe a mi smo, često i prečesto tako slijepi i glupi. Trčimo i tragamo za tolikim kvazi–vrijednostima, a ne primjećujemo da nam je Isus došao probuditi i otkriti sve ono vrijedno u nama. Bez Gospodina zaista ne bih nikada znao koliko sam vrijedan! Ako postoji i jedan pravi i neporecivi razlog za Božje postojanje, to je upravo ovaj. Svaki čovjek, bez Boga, koliko god glumio neku dobrotu i čovjekoljublje uvijek postaje vuk onom drugome, uvijek ga motri i procijenjuje – ne postoji čovjek, sam po sebi, koji ne bi imao neku cijenu za koju ga možeš kupiti. Tek se po Bogu otkriva neprocjenjiva vrijednost sebe i drugoga kao najdragocjenijeg Božjeg stvorenja i sve tada dobiva pravi smisao, poredak i vrednovanje. Tek i samo tada jedino Bog ima otkupninu za mene, samo On ima dovoljno da bi platio moju cijenu – vrijednošću svoga Sina.

Zato se nemojmo čuditi da Isus tako oštro završava ove svoje prispodobe o Kraljevstvu. Naš sv. Ignacije duboko ih je doživio i inspirirali su ga na meditaciju o dvije zastave, o dva suprotstavljena tabora dobra i zla koja se bore za istu stvar – za čovjeka. Razlika je samo u jednom – Bog se za mene bori da bi me spasio, zli da bi me uništio. Rat je već davno naviješten, na meni je samo izabrati tabor. Ne zaboravimo nikada: srce može pripadati samo jednom.

Zagreb, listopad 2010.
Da biste komentirali, prijavite se.