18. nedjelja kroz godinu; Vidljiva ljubav

Tako utjelovljavati Božju ljubav može samo onaj tko ju je i sam osjetio, tko je i sam povjerovao da Bog upravo njega, tj. mene treba da bi njegova ljubav prema nama bila vidljivija.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: photo.elsoar.com nedjelja, 03. kolovoza 2014. u 07:58
Zadnjih godina aktivno sam uključen u predženidbeni pastoral na zagrebačkom području. Mnogi mladi bračni parovi obavili su “pod moraš” ovu zaručničku školu. Kroz pet večeri priča im se o bitnim stvarima braka kao sakramenta i uopće bračnog života i morala te vrijednostima obitelji. Nisam baš siguran koliko toga oni zapravo prihvate i ponesu s tih susreta, no jedna od stvari koju im ja najčešće želim reći jest: ej, mladi i (nadam se) zaljubljeni moji, jeste li svjesni da su najvažnije i najbolje stvari u životu nevidljive i besplatne? Ljubav između muškarca i žene, majčinska, očinska, prijateljska ljubav. Ni jedna se ne može kupiti i ne može se vidjeti. Zapravo može, ali tek kad ju “utjeloviš”, kad ju dokažeš i pokažeš. Bez veze, džaba, pričaš ja te volim i poštujem ukoliko to nisi spreman konkretno dokazati i pokazati.

Ta potreba za ljubavlju i poštovanjem u nama je duboko prisutna, ona je zapravo u nama beskrajna. Mnogi je traže i žele zadovoljiti na krivim mjestima i s krivim ljudima. Troše mnogo vremena i novaca da bi se nekako domogli te ljubavi i pažnje. Ne uspijevajući ih dobiti ostaju prazni, gladni i žedni. Upravo na taj način možemo shvatiti današnji odlomak iz proroka Izaije. Tek Gospodin može uistinu nahraniti i ispuniti tu našu beskrajnu čežnju za ljubavlju, pažnjom i vrijednošću.

Kada tako gledamo na današnje evanđelje koje govori o čudesnom umnoženju kruha mogu mirno reći da mi je Gospodin puno puta utišao upravu tu glad. Obični susreti i razgovori, molitva i tišina postajali su te male ribice i kruhovi koji su utišavali ogromnu glad za ljubavlju, pažnjom i smislom. No ono što lako može zbuniti jest Isusov izazovan prijedlog, gotovo zapovijed: “... Dajte im vi jesti.” (Mt 14,16) Nahranite moj narod.

Od kada je svijeta i vijeka postoje vremena i trenuci kada naš Bog od nas očekuje da u njegovo ime budemo djelatni, nešto učinimo, budemo njegovo oruđe u smanjivanju bijede, gladi i zla koje je tako prisutno i u naše vrijeme.

Što zapravo želim reći? Vratimo se malo na zaručnike s početka moje priče. Kao što ni ljudske ljubavi nema, ne postoji ako se ne utjelovi, ako se kroz geste pažnje i poštivanja, žrtvi i truda ne dokaže i ne pokaže, tako ni Božje ljubavi nema ako nije tako pokazana i dokazana. Bog se već potrudio i utjelovio tu svoju ljubav prema nama na najljepši i najkonkretniji mogući način – davši nam svoga Sina. Njegov Sin, a naš Gospodin, ostavio nam je vidljive znakove koji predstavljaju tu Božju nevidljivu ljubav i milost – nazivamo ih sakramentima. No očito Isus želi da je Božja ljubav prisutna još više i još očiglednije – u njegovu djelovanje kroz ljude, kroz nas.

Tako utjelovljavati Božju ljubav može samo onaj tko ju je i sam osjetio, tko je i sam povjerovao da Bog upravo njega, tj. mene treba da bi njegova ljubav prema nama bila vidljivija. Svaki put kad Bog hrani moju dušu i tijelo, negdje skriveno postoji poziv: idi pa i ti čini tako.

Split, listopad 2010.
 
Da biste komentirali, prijavite se.