19. nedjelja kroz godinu; Očeva luka

Ipak, poznavajući snagu oluja vlastita života, sretan sam što sam doživio iznenadne i neočekivane bonace, utihe kada sam dopustio i povjerovao da je sa mnom na lađici mojega života. Zato mu se i danas želim pokloniti i reći – ti si kapetan, vodi i ravnaj moju lađicu da se ne nasuka i potone, već da stigne do očeve luke.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.pticica.com subota, 09. kolovoza 2014. u 12:25
Kada kao turist ili obični namjernik dođete u neki grad, obično vas vode da bi vam pokazali zgrade i mjesta od kojih svako ima neku priču i kojima se građani toga grada ponose. Živjeli u običnom stanu ili velikoj kući ljudi su obično ponosni na taj svoj prostor i rado vam ga pokazuju, trudeći se da on izgleda što ljepše. No čak i suvremeni čovjek sa svom svojom tehnikom, znanjem i mogućnostima nemoćan je kad dođu prirodne sile s kojima se danas susrećemo u prvom čitanju. Na Iliju proroka sručili su se i olujan vihor i potres i oganj. Vrlo često na našim malim ekranima (koji postaju sve veći) gledamo upravo to: kad se takve sile prirode sruče na naša ljudska obitavališta, vidimo kako mi koji smo, navodno, davno ukrotili prirodu, postajemo tako mali i nemoćni. Tada se svi bjelodano uvjerimo da postoji nešto veće od nas, čak i kad vjerujemo da postoji Netko veći od nas.

Doći u kontakt s tim većim od nas može se samo ukoliko izađete iz tih tako krhkih modernih gradova i naselja u prirodu. Može to biti starinsko obrađivanje zemlje, a može to biti hodanje, planinarenje, plovidba. Ukoliko ste nekad imali prilike sjesti na konja i pustiti (ili ga natjerati) da vas u galopu ponese po poljima i ledinama, brzo ćete shvatiti o čemu govorim. No ja danas želim podijeliti s vama doživljaj jedne druge prirodne sile o kojoj govori i današnje evanđelje: Vjetra! Upoznao sam ga kada me je prvi puta s Kozjaka i Mosora “opalila”, pljusnula prva prava zimska bura. Nikad prije nisam osjetio i otkrio snagu i ćud vjetra pa niti za najjačih sjevernjaka ravnice koji su niz Dunav dolazili u vrijeme moga djetinjstva. Sve više počela me je fascinirati snaga vjetra kad se nađe u dodiru s drugim beskrajem i snagom – morem. Kad god sam mogao zaustavljao sam se promatrati tu borbu koja je u isto vrijeme i igra dviju sila. Tad more “zapini”, tad “ima mora”, kako jednostavno kažu naši pomorci.

Postepeno, počeo sam razlikovati te zvukove vjetra i mora u njihovim različitim jačinama i tonovima upravo kako ih je jedinstveno spojio Nikola Bašić u morskim orguljama na zadarskoj rivi. No meni su još više godili zvuci vjetra u strunama jedrilica i jedrenjaka, specifičan zvuk u sarčama broda kad bura uvečer jača… Našavši se na brodu naučio sam važnu lekciju. Sva ta romantika vjetra “s kraja” prestaje kad si na moru, kad dođu nenadane situaciju poput mog prvog ribarenja nakon kojeg, u gluho doba noći, nismo uspijevali upaliti motor, a vjetar je jačao. U strahu tada ne samo da nisam zazivao Gospodina (Petar je barem to učinio), već nisam vidio niti veslo koje mi je bilo na dohvat ruke.

Zbog svega toga zahvalan sam Gospodinu što se tako dobro mogu uživjeti u Petra u današnjem evanđelju. On, ribar, čovjek od mora, koje je zapravo slatkovodno jezero, blizak je svima nama koji ne odolimo izazovu da se sa sigurnosti kopna i obale otisnemo prema pučini. No ono puno važnije u što se može uživjeti svaki čovjek koji mora nikad nije ni vidio jest slika ove lađice šibane vjetrom i valovima. Zar to nije očita slika našeg života, svakog ljudskog života prema kojoj Isus toliko puta kreće. Mi mali i uplašeni proglasimo ga utvarom, priviđenjem, negiramo da nam može pomoći. Tražimo čudo. Pa čak kada ga i dobijemo naša vjera je tako slaba da kod prve nove kušnje tonemo. Nismo ni sami bolji od Petra. Dapače, koliko sam puta i ja tako postupio. Ipak, poznavajući snagu oluja vlastita života, sretan sam što sam doživio iznenadne i neočekivane bonace, utihe kada sam dopustio i povjerovao da je sa mnom na lađici mojega života. Zato mu se i danas želim pokloniti i reći – ti si kapetan, vodi i ravnaj moju lađicu da se ne nasuka i potone, već da stigne do očeve luke.

Iako imamo najljepše more na svijetu i jednako tako lijepe pjesme o njemu, ipak želim završiti ovu propovijed s jednom “s drugu stranu bande”. Kao i obično, u mom slobodnom prijevodu. Stara je i poznata: Gente di mare.

Ljudi od mora
 
Nama ljudima ravnice
gradskim pomorcima
more donosi i malo straha
jer odveć nam slobode nudi.
No, ipak, i mi imamo sol u kosi
od mora iz naših dubina.

Žene promrzle u maramama
čekaju gledajuć u pučinu...
A ljudi od mora
odlaze
gdje hoće
i gdje još ne znaju.

I dok ih kroz dan nostalgija ubija
znaju kad se vrate, opet će umirati
od želje da natrag krenu.
A kad na rivu se iskrcaju
pogled k horizontu im bježi
odnoseć misli u bescilj
jer odveć slobode nudi.

Ljudi od mora
odlaze
gdje hoće
i gdje još ne znaju.
Gusari što više ne postoje,
ljudi daljina što u srcu nose
svog velikog plavoga brata.
A s druge strane mora,
negdje daleko, ima netko,
netko tko ne zna ništa o tebi...

Ljudi od mora
odlaze
gdje hoće
i gdje još ne znaju.

Mi zarobljeni u našim gradovima,
živimo samo za danas i jučer
prikovani stvarnošću...
a ljudi od mora odlaze.

Ljudi od mora
odlaze
gdje hoće
i gdje još ne znaju.

Mi zarobljeni u velikim gradovima
živimo samo za danas i jučer
prikovani stvarnošću...
a ljudi od mora odlaze.

Zagreb, 2011.
 
Da biste komentirali, prijavite se.