20. nedjelja kroz godinu; Biti drugi i drugačiji

Osjećam želju poći u susret drugome ma kako on izgledao jer znam da i on ima takvo dostojanstvo i pokušati pomoći mu da ga otkrije. Znam da ću tako naći još jedan trag Božji u čovjeku, da ću tada i sam biti utješen i obogaćen.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: wordpress.com nedjelja, 20. kolovoza 2017. u 13:35
Nosim ime koje je prilično često i ima različite inačice u različitim krajevima naše domovine. Ipak znam za jednog svog imenjaka s televizije, zovu ga Antimon, crnac je i silno mi je simpatičan. Nama se čini drugačijim samo zbog svoje boje kože. Imam i dva mala prijatelja (namjerno im ne pišem imena) koji su mi dragi i posebni upravo zato što su drugačiji. Oni su Romi, no ja u njima vidim prvenstveno dva otvorena, inteligentna i draga stvora koji mene vole i poštuju i čija me razmišljanja obogaćuju.

Biti drugi i drugačiji uvijek je izazov i često hendikep. Čini nam se da to vrijedi i za starozavjetno predstavljanje Gospodina jer i on je dugo bio koncentriran samo na jedan narod. No kad malo dublje zavirimo u te tekstove vidjet ćemo kako ih je često upozoravao upravo kao u tekstu uzetom iz Knjige Izlaska – “sinove tuđinske dovest ću također na svoju svetu goru” (usp. Iz 56, 6-7).

Na isti način postupa i Isus, oklijeva, ali onda djeluje vrlo brzo i divi se strankinji zbog njezine vjere i upornosti isto kao što će se diviti i satniku, Rimljaninu, zbog iste takve vjere koja se ne predaje i poniznosti koja je satniku pokazala koga i kad treba moliti. Kad o tome razmišljam, toliko sam svjestan da ničim, a osobito porijeklom, bojom kože i materijalnim blagostanjem nisam osigurao pravo na Boga i njegov blagoslov i prisutnost. U takvom stavu nema nikakvih problema misliti da možda negdje daleko postoje drugi ljudi koji Gospodina lakše prihvaćaju nego mi. Zaista, kroz cijelu povijest ljudskog roda biti drugi i drugačiji i kao takav biti u manjini uvijek je predstavljalo problem. Ipak, ono što meni pomaže da više nemam gotovo nikakvog problema s prihvaćanjem drugih jest činjenica da sam odlučio prihvatiti sam sebe u onom u čemu sam drugi i drugačiji.

Druga, još važnija stvar jest da svi ljudi, ma kojoj oni naciji ili boji kože pripadali, imaju duboku potrebu, glad za mrvicama ljubavi i pažnje ma s čije oni strane dolazili. Mnogi shvaćaju i prihvaćaju da one padaju s Božjeg, duhovnog stola i da im pomažu živjeti kao bolji ljudi, u dostojanstvu ljudske osobe, dostojanstvo koje mi konačno samo Bog može dati. Otkrivajući tako da sam i sam dobio to dostojanstvu po tome da se, kako kaže sv. Pavao, Krist učinio prokletim za mene, osjećam veliku zahvalnost i mir za takav dar. Osjećam želju poći u susret drugome ma kako on izgledao jer znam da i on ima takvo dostojanstvo i pokušati pomoći mu da ga otkrije. Znam da ću tako naći još jedan trag Božji u čovjeku, da ću tada i sam biti utješen i obogaćen.

Split, listopad 2010.

 
Da biste komentirali, prijavite se.