26. nedjelja kroz godinu; Aldonza i Dulcinea

“Što onda znače rane i ožiljci života”, što onda znači i sama tjelesna smrt – ja znam da sam vrijedan ljubavi i to one Božje pa bez straha krećem u “nove zgode i nezgode, prijatelju stari”.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: mightycorpnews.com.ph petak, 26. rujna 2014. u 13:15
Čitajući ovo evanđelje uvijek se sjetim svog prijatelja Branka i njegove priče o svom ocu i stricu. Obojica bijahu iz tipične imotske tradicionalne katoličke obitelji, rođeni prije II. svjetskog rata. Stric je bio beštimadur (psovač), šarena života i nije išao u crkvu. No pred kraj života počeo je pričati kako mu se ukazao Isus i obećao ga uvesti u raj. Njegovi zadnji dani i umiranje bili su mirni, njemu se činilo kao da će se vrata njegove sobe samo otvoriti i on će prijeći u raj. Brankov otac, naprotiv, iako cijeli život (koji nije bilo lagan) uvjereni i tvrdi katolik, svoje je zadnje dane provodio u velikom nemiru i strahu hoće li se spasiti i kako će to biti.

Iako se čini da ova Božja logika o kojoj Isus priča u današnjoj prispodobi nije pravedna, jer Isus daje previše šanse grešnima i “lošima”, gledajući Božjim očima ona je jedina moguća i prava. Kao što pjeva današnji psalam, Bog se uvijek sjeća svoje nježnosti. To znači da On uvijek nutka i poziva, čekajući naš odaziv. Puno puta uvjerio sam se da upravo ta ljubav i nježnost čine da tvrdoglavi sinovi i kćeri promjene svoj put i kažu “da” Bogu.

Kako nas to Bog mijenja?
Umjesto da o tome filozofiramo pogledajmo radije kako je to opisao slavni Miguel de Cervates u svom Don Kihotu. Vjerojatno ste trebali pročitati ovo djelo u nekoj školskoj lektiri i već davno zaboravili o čemu se radi. Ljudi se obično maglovito sjećaju da je taj Don Kihot bio neki srednjovjekovni vitez koji je jurišao na vjetrenjače u pratnji vjernog pobočnika Sancho Panza. Uglavnom, tip je bio lud u očima okoline. Kao pravi srednjovjekovni vitez on je naravno tražio damu svog života, svoju uzvišenu gospu. No prva “gospa” koju nalazi jest prostitutka Aldonza. Ništa ga ne može obeshrabriti da u njoj ne vidi čistu djevojku kojoj će posvetiti svoj mač i svoju slavu. Njoj je to dakako prvo smiješno, no nakon nekog vremena postaje joj nepodnošljivo slušati njegove riječi jer u njima vidi svu svoju bijedu. Surovim riječima u kojima se očituje sav njezin jad pokušava mu pokazati koliko je ogrezla u blud i beznađe.

Ipak, Don Kihot se nije dao obeshrabriti – za njega ona je čista gospa kojoj daruje svoju čast i mač. Odlazeći u “nove zgode i nezgode, prijatelju stari” ostavlja ju dotaknutu tom svojom čistom i slijepom ljubavlju i poštovanjem. Nakon nekog vremena ona više neće biti ista. Vidjevši i osjetivši da je netko u njoj vidio ženu i osobu, a ne tek seksualni objekt i zadnju drolju, ona odlazi na put ponovno pronaći tog čudnog viteza. Nalazi ga bolesna, polumrtva, u stanju u kojem ju on čak i ne prepoznaje. No ona ga podsjeća na njegove riječi, kako su ju njegove riječi promijenile i pomogle da po prvi put povjeruje da je dostojna ljubavi, a Don Kihot obodren riječima svoje gospe kreće u svoj zadnji boj.

Mnogi ljudi bili su kroz veći ili manji dio svoga života neposlušni sin koji nije mario za riječi svoga Nebeskog oca jer ga nisu poznavali, jer ga nikad nisu zapravo čuli ni osjetili. Mnoge je najviše promijenila, dotaknula upravo ovakva, nerazumna i slijepa gesta ljubavi našeg Nebeskog oca. Iako su bili grešnici, bludnice, beštimaduri, Bog im je na ovaj ili onaj način pokazao da ih ne prezire i ne osuđuje, već da ih voli. U trenutku kad doista shvatim da ja, takva prljava i grešna Aldonza, u Božjim očima i dalje vrijedim, dostojan sam ljubavi poput najuzvišenijeg i najčistijeg bića i sve se mijenja. Kao što negdje kaže Don Kihot: “Što onda znače rane i ožiljci života”, što onda znači i sama tjelesna smrt – ja znam da sam vrijedan ljubavi i to one Božje pa bez straha krećem u “nove zgode i nezgode, prijatelju stari”.
 
Da biste komentirali, prijavite se.