27. nedjelja kroz godinu; Bogu potrebni

Kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Ekipa koja ga sluša dobro razumije da govori upravo o njima i ne želi ga više slušati. Nisu uspjeli poći korak dalje, nisu shvatili da govori o Božjoj ljubavi koja prelazi sve da bi nas dotakla, oni ostaju samo uvrijeđeni Isusovim riječima koje prokazuju njihovu malenost.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: naturewallbase.blogspot.com subota, 04. listopada 2014. u 14:46
Nedavno sam imao duhovnu obnovu našim vojnicima i njihovim suprugama od kojih su neke i same u djelatnom sastavu ili već u mirovini. Uglavnom bila je to ekipa “prašinara”, običnih vojnika, koji su, bez neke velike vojne naobrazbe, osuđeni to i ostati te zarađivati svoj kruh po bespućima Afganistana i ostalih, sve brojnijih svjetskih kriznih područja. Tema naših susreta bila je njihovi odnosi, osjećaji, potrebe. Budući da su oni bili nepripremljeni za takvo što, vidio sam odmah kako su kapitulirali jedno pred drugim. Svi njihovi duboko potisnuti bračni i osobni problemi bili su preteški da bi se s njima tako naglo suočili. Bilo mi je zapravo nevjerojatno koliko su ostali zakočeni, svaki na svojoj strani “bračnog fronta”, nespremni priznati svoju ranjivost i malenost, pa čak i samo jedno pred drugim.

Ipak, tu sam ponovno shvatio zašto toliko malo ljudi može shvatiti i prihvatiti Isusa i Njegovu sliku našeg Nebeskog oca. Ona je toliko drugačija i na neki način tako slaba da nas sablažnjava i da takvog Boga zapravo ne možemo prihvatiti. Pogledajmo malo izbliže današnju Isusovu prispodobu. Pred sobom imamo prispodobu i to onu klasičnu, Isusovu poljoprivrednu prispodobu. U njima uvijek imamo nekoliko skrivenih značenja, one su uvijek višeslojne u značenju. Zato nikada nemojmo misliti da smo dotakli dno Isusove riječi, čak ni kod tako, na oko, banalnih prispodobi.

Protumačimo ju zato prvo direktno, onako kako ju je Isus ispričao. Židov neki dobio u nasljeđe vinograd. No zbog posla on je otišao dalje u svijet za svojim biznisom. Rekli bismo “Židov ko Židov” – i tada je trebalo poslovno putovati, tu su bile brojne židovske trgovačke zajednice: Aleksandrija, Rim, Babilon. Ipak on vodi računa i o svom nasljeđu. Šalje one kojima vjeruje da pokupe dio zarade koji mu ide – ali bezuspješno. Zbog nekog razloga on to uporno radi sve dok mu ne ubiju i sina.

Prispodoba nas nutka na logično pitanje: Kakav je to čovjek, zašto to radi? Kao odgovor na ovo pitanje možemo zapravo pretpostaviti tri mogućnosti: ili je malo naivan, nije proračunat; ili je u nekoj veliko potrebi pa riskira bez obzira na cijenu; ili je malo lud, nerazuman ima neki sistem koji se nama čini nerazumnim i ludim. Ovdje ulazimo u onu drugu razinu, drugi sloj ove prispodobe. Nama današnjim slušateljima očito je da Isus govori o svom i našem nebeskom Ocu, o starozavjetnim prorocima i sebi samom.

Mi ove prispodobe teško razumijevamo jer imamo isti problem kao i onovremeni Isusovu slušatelji. Ako sve gore pobrojeno primijenimo na Oca našega nebeskog, to nam se čini neprimjereno, možda čak blasfemično. Kako možemo pomisliti da je Otac možda malo naivan? Možda nam je lakše prihvatiti da On ne razmišlja proračunato. Jedan od problema je i naša uobičajena slika Boga: to je mudri starac s bradom koji sve nadgleda kao neku maketu, pomiče i upravlja. Jesmo li se ikada usudili razmišljati o Bogu kao o djetetu, nevinom i nepokvarenom. Možda je zato Isus rekao: “Nitko u Božje kraljevstvo neće moći ući ako ne bude kao dijete” (usp. Mt 18,3). Ima li ta Isusova rečenica još koju razinu osim da mi trebamo biti dobri kao djeca?

Drugi mogući odgovor bio bi da je Bog u potrebi. Kakav je to Bog koji je nečega potreban. Još stari grčki filozofi zaključili su da čim on nešto treba više nije Bog, nego neko nesavršeno biće. Međutim, Bog nam se u Bibliji objavljuje kao pravedni i svemogući Otac i Stvoritelj koji ima nježno, milosrdno, sućutno majčinsko srce. Kao što dijete ne može uzrasti u potpuna čovjeka bez ljubavi svojih roditelja, tako i majka i otac, da bi to uistinu bili, moraju imati ljubav svoj djece. Pretpostavka da je On malo lud čini nam se zaista blasfemičnom. Ali ako to ustvrdim samo se nadovezujem na riječi jednog sv. Pavla pa na neki način i riječi jednog sv. Ivana od Križa – jeste li ikada čuli za izraz: ludost križa? Bog nekad bira zaista nemoguće načine da nas spašava, rekli bismo da čini gotovo ludost. Pa ako se opet vratimo i na samu ljubav i pitamo se postoji li razumna ljubav, vidjet ćemo da je tako nešto kontradikcija u sebi.

Isus na kraju ubacuje još nešto – mijenja vinogradare sa zidarima, arhitektima. Opet čudna Božja odluka, potpuno nelogična u građevini svakog vremena: kamen koji odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Ekipa koja ga sluša dobro razumije da govori upravo o njima i ne želi ga više slušati. Nisu uspjeli poći korak dalje, nisu shvatili da govori o Božjoj ljubavi koja prelazi sve da bi nas dotakla, oni ostaju samo uvrijeđeni Isusovim riječima koje prokazuju njihovu malenost. Zato ovaj tekst posvećujem mojim “prašinarima” s početka priče, vjerujući da će Gospodin naći načina da otvori i njihova srca stvrdnuta grubošću života i dati im da uživaju plodove Njegova kraljevstva ljubavi i mira.

Split, listopad 2010.
 
Da biste komentirali, prijavite se.