29. nedjelja kroz godinu; Neću politiku u svoju butigu

Imajmo vjere i povjerenja da Bog i danas piše krivim crtama naše vlastite povijesti, da On ostaje vjeran svojim obećanjima i ne zaboravlja svoj narod.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock subota, 18. listopada 2014. u 15:14
U današnjem evanđelju i Isus se hoće–neće morao dirnuti u politiku, u vlast. Iako su danas svima puna usta demokracije i ljudskih prava, svatko tko ima malo razuma i kritičkog mišljenja vidi da sve to prestaje u trenutku kad se netko ozbiljno usudi dirnuti u vlastodršca, bio on mali ili veliki. Upravo na to su računali farizeji i herodovci kada su poslali svoje učenike k Isusu. Ove dvije stranke u tadašnjem židovskom društvu bile su ljuti neprijatelji upravo zbog lojalnosti rimskoj vlasti i običajima koje je ona nametala. No vidimo ih sada složne kako lukavo pitaju Isusa smije li se davati porez toj tuđinskoj, okupatorskoj vlasti ili ne.

Svaka vlast možda će i dopustiti slobodu govora ili okupljanja, ali bit će jako pažljiva oko novca, jer konačno o tom novcu zavisi i njezino zadržavanje na vlasti. Isus uze denar – kaže nam evanđelje – i upita ih čija je to slika i pečat na njemu. Koju bi danas valutu Isus odabrao za svoje pitanje? Iskreno, kad bi me netko zapitao tko ili što je na novčanici od 100 eura – moneti države u kojoj danas živim – morao bih reći da nemam pojma. Znam samo da je zelena i znam vrlo dobro što za nju mogu kupiti. Nekada smo vrlo dobro znali što ili tko je na našim nacionalnim valutama, pa i na tuđim – svi smo mi u Hrvatskoj jako dobro znali kako izgleda naša omiljena valuta – 100 njemačkih maraka. No sve to danas nestaje pred univerzalnom valutom, plastičnom karticom, koja još ako je kreditna, daje malom čovjeku nadu i sigurnost što se brzo pretvori u crveni račun plus kamate.

Valutu koju bi Isus možda upotrijebio ne bi bio ni šekel već zelena novčanica koja je i danas na tim prostorima vrlo prisutna, a na kojoj piše: In God We Trust – Mi vjerujemo u Boga, a odgovor na pitanje čija je ovo slika i natpis bili bi: Predsjednikov! A tko smije predsjednicima javno reći: ne damo ti porez jer ti vodiš ratove?! Eto, u takvoj je situaciji bio i Isus i ne samo tada. On se često morao boriti protiv toga da ne bude uvučen u židovske dnevnopolitičke i vjerske rasprave što nisu imale veze s porukom evanđelja koju im je došao navijestiti. Vjerojatno u tome leži i jedan od odgovora zašto nije bio prepoznat kao Mesija osobito među vođama tadašnjeg Izraela. Jer da se Isus svrstao u neku političku grupaciju, da je krenuo u vojnu bunu protiv Rimljana, bio bi puno bliži ideji Mesije koju su oni imali. Ali što bi onda ostalo od Isusa iz Nazareta, siromašnog Sina Čovječjeg, kako se sam nazivao. Lakonskom rečenicom: podajte caru carevo, a Bogu Božje Isus je maknuo od sebe i svoje poruke i ideju revolucije i ideju robovanja. Car, predsjednik i Unija bit će uvijek ovdje u ovom ili onom obliku s ovakvim ili onakvim novcem, i to je konstanta ovoga svijeta. No ona čovjeka ne smije zarobiti, kupiti, jer ono što Bog daje, ne kupuje se novcem ovoga svijeta, stara je to mudrost potvrđena kroz stoljeća.

Božja mudrost u današnjim čitanjima želi nam pokazati još nešto. Bog računa i na sve te kojima je povjereno vodstvo naroda. U današnjem prvom čitanju spominje se babilonski kralj Kir – čovjek, kako i sam starozavjetni pisac veli – koji ne poznaje Boga Izrealeova. Ali Bog se i s njime poslužio kada je Izraelcima skratio dane progonstva u Babilonu i vratio onaj “ostatak” naroda nazad u Jeruzalem. Kir se na babilonsko prijestolje uspeo kroz krv i bitke – nimalo miroljubivo. Kao i toliko puta kasnije, a to možemo vidjeti i u vlastitoj povijesti, Bog je pisao krivim crtama i vodio svoj narod. Jer ne zaboravimo, On je gospodar povijesti koliko god neki vlastodršci to željeli sami biti.

Imajmo vjere i povjerenja da Bog i danas piše krivim crtama naše vlastite povijesti, da On ostaje vjeran svojim obećanjima i ne zaboravlja svoj narod.

Bruxelles, studeni 2005.
 
Da biste komentirali, prijavite se.