3. korizmena nedjelja; Daj mi piti!

Za Isusa nema izgubljenog slučaja. Kao ni za Boga bezvodne pustinje gdje ne bi mogla provrijeti voda.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.viatica-travel.hr subota, 22. ožujka 2014. u 18:37

Kada bi danas netko želio prepričati događaj na Jakovljevu zdencu, vjerojatno bi započeo: Negdje oko podneva zaputila se neka žena Samarijanka na zdenac po vodu. Odmah zapazi jednog muškarca gdje se odmara kraj zdenca, očito umoran od puta. Žena je imala oko za muškarce, ta promijenila ih je dovoljno da bi od prve svakoga mogla procijeniti. Odmah je vidjela da je ovaj nekako drugačiji od drugih, ni sama nije znala zašto. Možda je to zato, mislila je, što se na prvu vidi da je Židov, a ja sa Židovima baš nisam imala puno posla i nisu mi dragi zbog njihove umišljenosti. Ako me i oslovi, bit ću kratka i odrješita. No neznanac je bio još kraći i izravniji, s molbom koja je više nalikovala na zapovijed: “Daj mi piti!” To ju je zbunilo…

Iako mi u našoj maloj Hrvatskoj nismo prebogati nekim prirodnim resursima, ipak obilujemo nečim što će, kažu, u budućnosti biti vrijednije nego nafta. Radi se o vodi, pitkoj vodi, koje je tako malo na ovom našem planetu, a glavni je uvjet ljudskog života. Zato se možda ne možemo potpuno uživjeti u ovu situaciju na zdencu, a tako ni u ono o čemu nam govori prvo čitanje. Žeđ koja mori u ljetnoj vrućini, a nadaleko nema vode ni bunara.

No voda i tjelesna žeđ samo su povod, način koji Isus koristi da pristupi Samarijanki ili, u Mojsijevu slučaju, samo je pozornica na kojoj Bog iskazuje svoju slavu u Sinajskoj pustinji.

Vratimo se Samarijanki. Zatečena je Isusovim obraćenjem, njegovim zapovjednim i odlučnim tonom. Vrlo brzo s oslovljavanja “ti Židov”, prelazi na izraz “Gospodine”. Isus s druge strane, otkriva joj se potpuno, otkriva joj tajne Božje koji do dana današnjeg ljudi, pa ni kršćani, nisu do kraja shvatili: “Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini trebaju se klanjati” (Iv 4,24). Ona je pripadnica otpadničkog plemena, današnjim rječnikom nekakva protestantkinja, sljedbenica neke sekte, a ipak odabrana za najvišu objavu. Isus je stvarno znao skandalizirati svoje suvremenike. Bez problema započinje razgovor s jednom ženom – u njegovo vrijeme definitivno nižim staležom – koja je uz to i Samarijanka i žena upitnog morala.

Za Isusa nema izgubljenog slučaja. Kao ni za Boga bezvodne pustinje gdje ne bi mogla provreti voda. Gledajući i evanđelja i povijest Crkve, čini se da su ti, po ljudskim mjerilima izgubljeni slučajevi, Bogu vrlo zanimljivi: žena grešnica u farizejevoj kući, Savao pred Damaskom ili jedan sv. Augustin.

Isus Samarijanki jasno kaže istinu o njoj, ali joj tu istinu ne baca u lice s prezirom i odbacivanjem. Jasno ističe i svoj stav odakle dolazi spasenje. No njemu je puno važnije da ona shvati i prihvati dan svoga spasa, dan kad je Bog odlučio da joj se smiluje i objavi. Ne samo njoj, nego po njoj cijelom onom gradu. Iako koristi tako nepogodnu osobu, Isus uspijeva: “Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: Kazao mi je sve što sam počinila” (Iv 4,29).

Isus im donosi jasan stav o Bogu kome se mogu i oni klanjati u duhu i istini. Donosi im čist nauk, novu i živu vodu. Nedavno je u Vatikanu objavljen dokument “Isus Krist, donositelj vode žive”. Njome se katolike ponovno htjelo podsjetiti upravo na jasnoću i vrijednost Isusove poruke. Toj poruci ništa se ne može pretpostaviti. Rasti u vjeri u trojedinog Boga da bi se zaista postalo istinski klanjatelj onoga što poznaješ. Kršćanin, katolik ne treba se bojati niti razgovora s novovjekim Samarijancima ako razgovora na Isusov način – ne bacajući drugima istinu u lice, nego ju svjedočeći. No to možemo tek kada smo sami napojeni tom vodom živom, u Duhu i Istini.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 27. veljače 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.