3. nedjelja došašća; Jesi li ti onaj koji ima doći?

Životni put s Kristom jest dug i traži strpljenje. U njemu se uvijek treba sijati onako kako nam govori apostol Jakov u drugom čitanju. Potrebno je ustrajno sijati kao što ratar sije pšenicu, strpljivo svake godine iščekujući kišu i sunce da bi mu donijela roda.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: commons.wikimedia.org subota, 14. prosinca 2013. u 16:12

Iz nedjelje u nedjelju, kroz ovo vrijeme adventa družimo se s prorokom Izaijom. S njime smo zajedno u nesigurnim vremenima za vladavine kralja Ahaza kada to malo kraljevstvo, mala državica traži kako da se obrani od pretenzija, nasrtaja velikih. Prerečeno u naše današnje stanje i naš rječnik u ondašnjoj globalizaciji oni su raznim paktovima i ugovorima nastojali spasiti svoju državu.

Izaija znajući da nikakvi savezi i paktovi neće moći spasiti njegov narod, i da će ga moći spasiti samo jaka vjera i nada u jednoga Boga, okreće se budućnosti. U, za njega sigurno tajnovitim viđenjima, on daje novu nadu, novi podstrek. U tim njegovim viđenjima uvijek možemo naći: u onaj dan, u to vrijeme zbit će se sve te divote i čudesa. “Nek se uzraduje pustinja”
(v. Iz 35,1).

Izaija piše o velebnim planinama svoga kraja. Osobito o gorjima Libanona. Da je te riječi pisao u našim krajevima, sigurno bi rekao: dana  je slava Velebita, divote Biokova i Dinare. Planina nam je uvijek i božji simbol jer svojom visinom i tajnovitošću na njega podsjeća. Tako je dobro prorokovao prorok Izaija da je Isus svoj prvi javni nastup u Nazaretu i započeo tumačeći njegov tekst: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovijesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje” (Lk 4, 18-19). Kasnije kroz svoja čudesa Isus će ispuniti sve ovo što je Izaija prorokovao: vratio je vid slijepima, otvorio uši gluhima, izliječio hromog i nijemog, te konačno prije svoje slavne muke uzašao je na goru Sion u Jeruzalem dok su oko njega klicali Hosana onom koji dolazi u ime Gospodnje (usp. Mt 21,9).

Evo i današnje Evanđelje pomiče našu pažnju na taj dio Isusova života, Isus treba biti prepoznat kao Mesija, Spasitelj. Isusov, možemo ga slobodno nazvati pobratim Ivan u tamnici je. On je svoju misiju izvršio. Propovijedao je o dolasku Isusovu i beskompromisno šibao grijehe svojih suvremenika ne štedeći pri tom ni tadašnjeg kralja Heroda – zato je i dospio u tamnicu. Ivan je u vrijeme svoga propovijedanja skupio i zajednicu učenika koja ga je slušala i išla za njim. Neki od njih kao Andrija brat Šimuna Petra bili su Ivanovi učenici te su odmah pošli za Isusom. Drugi kao da malo oklijevaju pa ih Ivan izravno šalje s pitanjem: “Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo” (Mt 11,3). Isus u svom stilu, nikoga ne prisiljavajući, odgovara riječima proroka Izaije: “Pođite i javite Ivanu” (v. Mt 11,4). Isus se dakle priznaje Mesijom, a Ivan se postepeno povlači po onoj svojoj riječi: “On treba rasti, a ja umanjivati” (Iv 3,30). Ivan uskoro pogiba svjedočkom smrću, a Isus će zaista biti uzvišen svojom slavnom mukom i smrću na križu.

Naše vrijeme također obiluje onim pravim Ivanima, onima koji zaista žele vođeni Duhom uputiti ljude na Krista. No svi oni: i otac Rufus, i pater James, i sestra Bridge, i Chiara Lubich, i Kiko, i Carmen, (kao i naši “domaći” Ivančić, Linić) i toliki drugi u kršćanskim stoljećima prije nas, veliki su i značajni samo dok su kao Ivan. Dok svojim primjerom i riječi otvoreni pravom Duhu Božjem vode ljude prema Kristu, a da sami postepeno nestaju u rijeci onih koji žele živjeti u Kristu.

A taj životni put s Kristom jest dug i traži strpljenje. U njemu se uvijek treba sijati onako kako nam govori apostol Jakov u drugom čitanju. Potrebno je ustrajno sijati kao što ratar sije pšenicu, strpljivo svake godine iščekujući kišu i sunce da bi mu donijela roda. Siguran sam da ćemo i mi to simbolički učiniti sutra, na spomen-dan sv. Lucije. Kao djeca svi smo se radovali kada pšenica počne nicati i divili joj se o Božiću kad zazeleni. Daj Bože da i u nama i našem narodu unatoč svim zlima zazeleni nova vjera i nada kršćanske vjere naše.

Svjetlo adventa sve bolje svijetli, tri su svijeće zapaljene – noć poodmiče, dan se bliži. Sterilna električna svjetlost uličnih adventskih ukrasa pobudit će, eventualno, naše osjećaje i potrebu kupnje i trošenja. Ne sustanimo gajiti svjetlo i pšenicu vlastitog života. Svjetlo koje je Krist zapalio i pšenicu čiji rod trebamo donijeti.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 12. prosinca 2004.
 

Da biste komentirali, prijavite se.