4. nedjelja došašća; Isus – najljepše ime

Zaustavimo se na trenutak ovdje i pokušajmo si predočiti kako Marija i Josip razgovaraju o malom još nerođenom Isusu, kako tiho šapću o malom Ješui i iščekuju njegovo rođenje. Sve to, tajna je adventa i na nama je da negdje u intimi svoje duše šapćemo s Marijom i Josipom izgovarajući to sveto i slatko ime: Ješua, Isuse, dođi, nemoj kasniti...
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.yenra.com subota, 21. prosinca 2013. u 16:52

Ove moje propovijedi počeo sam pisati za internetsko izdanje ima tome već više godina. Kao pravo dijete interneta prošao sam i kroz svima poznatu fazu, chatova i profila gdje u anonimnosti, skriven iza nekog izmišljenog i imaginarnog nicknamea komuniciraš sa sebi sličnima. Tada sam često uviđao koliko je opasna lažna anonimnost i skrivanje iza nečega što nije tvoje ime i što nisi ti. Reći nekom svoje ime, poznavati nekog po imenu prvi je i osnovni korak u upoznavanju neke osobe.

Poznajete li svoje ime? Znate li mu povijest i značenje? Zašto su ga vaši roditelji odabrali? Imate li puno imenjaka? Slavite li svoj imendan? Osobno, jako volim svoje ime i naravno svoga sveca zaštitnika i zapravo mi je izuzetno drago što imam toliko imenjaka i imenjakinja svuda po svijetu s toliko različitih inačica svoga imena.

Postoje neka druga imena u mome životu koja su mi osobito draga i bliska: Ema, Pavao, Davor, Maja, Zdenka, Zorislav, Damjan, Franka, Ana, Ignacije, Blaženka, Biljana, Janko, Ksenija… Iza svakog krije se jedna povijest, jedan život i iskustvo radosti i patnje, boli i nade. Neki od njih, koji će se prepoznati u ovim “litanijama” čak neće biti niti jako sretni što sam ih na ovaj način izvukao iz njihove “anonimnosti”.

Zašto vam sve ovo pišem? U današnjim čitanjima upravo je o tome riječ – naš utjelovljeni Bog u svemu nam je sličan pa čak i u tome da ga poznajemo po Imenu. Kroz moj vjernički život ja sam zapravo otkrio da Bog voli djelovati na dva načina. Onaj češći, i ako se tako može reći njemu draži, jest da djeluje anonimno, skrivajući se iza ljudi i događaja, bilo na maloj osobnoj razini, bilo u velikim povijesnim događajima i činjenicama. No, naš Bog, kako i danas vidimo, nipošto nije anonimni, bezimeni Bog, on je objavljeni i utjelovljeni Bog koji nam je objavio svoje ime. Parafrazirajuću poslanicu Hebrejima možemo reći da je to učinio više puta i na više načina: od gorućeg grma pa do ovog trenutka Isusova rođenja. On je “onaj koji jest” – Gospodin, on je El Šadaj, svesilni i svemogući Bog, on je konačno Otac, Isusov, tvoj, moj, naš. Daleko bi nas dovelo istraživanje i govor o svim Božjim imenima upotrijebljenim u Starom zavjetu, osobito onim najčešćim koja su uglavnom u množini kao što su Elohim (množina od opće imenice El – Bog) ili Adonaj – Gospodin, Gospodar (oblik u jednini adon koristi se za opisivanje ljudskih gospodara), no važno je uvidjeti da Bog već tada otkriva sebe, kroz imena koja objavljuje ljudima.

Tako možemo bolje shvatiti i ovaj događaj koji nam donosi čitanje iz proroka Izaije. U opsjednutom Jeruzalemu kralj Ahaz gubi srčanost i vjeru i upravo u tom trenutku Bog preko proroka naviješta rođenje Emanuela – Boga s nama od – Djevice. Taj naziv ostat će možda i najupečatljiviji od svih Božjih naziva u Starom zavjetu budući da se imenica Jahve, zbog poštovanja prema Bogu koga označava, nikada nije niti izgovarala u čitanju Tore, bilo liturgijskom, bilo privatnom.

Konačno, onaj Bog koji se u Starom zavjetu krije iza veličanstvene i uzvišene množine potpuno se objavljuje i govori Josipu o snazi svoga Duha po kojoj je njegov Sin postao čovjekom. Taj čovjek ima svoje ime, uzvišeno i prekrasno, a opet tako ljudsko i u ona vremena obično – Jehošua hebrejski, Ješua, aramejski (Isusov materinji jezik), Isus hrvatski.

Zaustavimo se na trenutak ovdje i pokušajmo si predočiti kako Marija i Josip razgovaraju o malom još nerođenom Isusu, kako tiho šapću o malom Ješui i iščekuju njegovo rođenje. Sve to, tajna je adventa i na nama je da negdje u intimi svoje duše šapćemo s Marijom i Josipom izgovarajući to sveto i slatko ime: Ješua, Isuse, dođi, nemoj kasniti…

Metz, 31. srpnja 2010.
 

Da biste komentirali, prijavite se.