4. nedjelja kroz godinu: Biti dovoljno lud

Pravi kršćanin stvarno može postati “sol zemlje i svjetlo svijeta”. Ali ako se opet vratimo današnjim čitanjima – to može postati samo ako shvati “ludost križa” ili narodski rečeno – mora biti dovoljno lud za to!
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Shutterstock petak, 31. siječnja 2014. u 10:45

Kad krenete na nedjeljnu misu, osvrnite se malo oko sebe. Ali učinite to tako da prvo pogledate na sebe. Kakvi su to ljudi koji vas okružuju, uključujući i vas među njima. Mogu li se i na vašu kršćansku, nedjeljnu zajednicu ili kršćanski skup primijeniti Pavlove riječi iz današnjeg drugog čitanja: “Gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre” (v. 1 Kor 1, 26-27). Gledajući radikalno ovaj tekst, pa i samo evanđelje, današnje glavno pitanje moglo bi biti: Jesam li dovoljno lud, jesam li dovoljno slab, da budem dostojan kršćanskog imena, da budem dostojan Krista?

No kažu da je u vjeri opasno biti radikalan jer možeš nastradati, možeš postati fundamentalistički raspoložen. Zato, zavirimo malo u današnje evanđelje, možda je ono manje radikalno. No evanđelje kao evanđelje ne samo da je radikalno nego je ponovno pisano tako da treba biti dovoljno “kršćanski lud” da bi ga se shvatilo i prihvatilo. Pa ako gledamo tek čisto logički, morali bismo u ovim Matejevim blaženstvima konstatirati ono što se u logici naziva contradictio in adjecto. Tako izgleda na prvi pogled! Koji su to još krotki baštinili zemlju? Dapače osvajaju je beskrupulozni i drski barem iz našeg hrvatskog kuta gledanja. Koji su se to još gladni i žedni pravednosti nasitili? Nisu li obespravljeni oni koji uvijek ostaju na rubu i nismo li toliko puta čuli da nema pravde na ovome svijetu.

Neki će možda reći – pa to su i tako Isusova predizborna obećanja jer izrečena su na početku njegova javnog djelovanja.

No za razliku od današnjih i svjetskih i domaćih političara on ih je i ostvario. Zorno je pokazao svojim riječima, čudima i vlastitom žrtvom za nas da u njegovo kraljevstvo mogu ući samo oni prvi iz blaženstava: krotki, jednostavni, blagi. Samo takvi mogu Krista shvatiti, prepoznati i upoznati. Ali takvi su ludi za ovaj svijet! No nije li i Krist bio smatran za ludog? Ne govori li nam ovaj isti sv. Pavao apostol o ludosti križa? Nije li Isus dok je visio na križu bio ismijavan od prolaznika, vojnika pa i razbojnika koji mu je bio slijeva?

Blaženstva koja je Isus izrekao sročena su u jednu lijepu književnu formu. Ona su izrečena na prekrasnom mjestu, jednom od najljepših u Svetoj zemlji. Po tradiciji, bilo je to na jednom brežuljku iznad Galilejskog mora o kome smo slušali prošle nedjelje. Danas se na tom mjestu diže crkva i vrt koji kao da su prirodno srasli s okolišem. No ljepota i izazov blaženstava nije u tome, nego u “obrnutoj” Kristovoj logici koju nam donosi i pokazuje da ćemo samo po njoj biti blaženi – uistinu sretni. Prihvaćajući tu logiku čovjek postaje uistinu čovjek, onakav kakvim ga Bog želi i voli.

Poznata je priča o grčkom misliocu Diogenu koji je lutao svijetom bez igdje ičega, spavajući u nekoj bačvi. Ljudima je bio čudan jer je i u po bijela dana nosio svijeću. Kada su ga pitali što radi njegov je odgovor bio: “tražim čovjeka!”

Kršćanin ima puno šanse živjeti puninu života koju nam Bog daje, biti čovjek u punini. Ne mrziti, biti otvoren životu, ljubiti čovjeka. Pravi kršćanin stvarno može postati “sol zemlje i svjetlo svijeta”. Ali ako se opet vratimo današnjim čitanjima – to može postati samo ako shvati “ludost križa” ili narodski rečeno – mora biti dovoljno lud za to!

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 30. siječnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.