4. vazmena nedjelja; Dobri pastir

Isus svojim primjerom pokazuje svojim učenicima da se ne treba bojati svoga stada, dapače, treba ući u odnos, komunikaciju s njima: On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide, a ovce idu za njim jer poznaju njegov glas.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: en.wikipedia.org nedjelja, 22. travnja 2018. u 08:45

Današnja nedjelja nosi naslov nedjelja Dobroga pastira. Što za mene danas znači riječ pastir, stado i ovca? Sigurno ne nešto životno i svakodnevno. Možda riječ ovca shvaćam tek u prenesenom značenju neinteligentne i slabe životinje koja i postoji samo da se striže, muze i da daje umiljate janjce od kojih se mnogi kolju i jedu.

A ipak ni mi ljudi današnjice nismo se nimalo udaljili od mentaliteta ovaca i stada. Kad gledam ljude u masi, kad slušam kako se nama manipulira televizijom, politikom, seksualnošću, novcem, plaćama i mirovinama, vidim da ona stara izreka, ljudi su kao ovce, itekako vrijedi i danas. Možda se ja u biti dobro osjećam u masi stada i složno blejim s ostalima. Možda sam odabrao ili se našao u situaciji biti crna ovca svoje obitelji, naroda ili Crkve. I u jednom i u drugom slučaju samo potvrđujem da mentalitet stada vrijedi i za mene danas.

Svi smo mi puno puta imali osjećaj kako nas “onaj netko” striže, ili to barem pokušava učiniti, do gole kože, kako iz nas želi izmusti i zadnju kaplju samo ako mu se pruži prilika. U ovom našem vremenu novog kapitalizma to se čini na vrlo perfidne načine, ali grubi, bogati i moćni činili su to uvijek bez puno grižnje savjesti. Zato su se ljudi i nastojali organizirati i obraniti, a oni koji su im se ponudili za vođe, pastire, obično su se prije ili kasnije izrodili u iste ili gore gospodare.

Čovjek, kako to gordo zvuči – reče pjesnik. Ali da bi čovjek došao do svoje punine, izdigao se iz mentaliteta stada, mora biti vođen. Mora prepoznati svoju veličinu, upoznati svoju malenost i ranjenost, kao i onoga koji mu je tu veličinu dao i dopustiti da od Njega bude i vođen.

Tog našeg Pastira zanimaju obje, već opisane, vrste ovaca. On za sebe kaže da je i vrata, i ovčinjak i pastir. Rado vodi sve one koji u sigurnosti za njim idu kao stado, ali ga itekako zanimaju i oni koji ponekad dobiju “napad genijalnosti”, koji i dalje žele biti posebne, crne ovce, pa tek kad zaprijeti opasnost počnu dozivati svoga Pastira. Tada On ostavlja onih devedeset i devet i kreće za zalutalom. Ako ostanemo još malo na toj razini stada, primijetit ćemo još jednu zanimljivu stvar. Isus u svojoj prispodobi ne spominje jednu drugu životinju važnu svakom pastiru. Ne spominje pse čuvare! Očito, uvjeren je da je On dovoljan onima koji su odlučili ići za njim i ni tada ne želi ugrožavati našu slobodu da se odvojimo i pođemo na neke naše pašnjake.

Isus nije svojim učenicima rekao: vi ste Dobri pastiri; niti im je rekao: vi ste psi čuvari mojega stada. Kao i uvijek pokazao je na sebe, pokazao je kakav je Dobri pastir i to je učinio do kraja, davši se za nas malene do kraja, postavši Jaganjac koji se žrtvuje za nas. Isus svojim primjerom pokazuje svojim učenicima da se ne treba bojati svoga stada, dapače, treba ući u odnos, komunikaciju s njima: On ovce svoje zove imenom pa ih izvodi. A kad sve svoje izvede, pred njima ide, a ovce idu za njim jer poznaju njegov glas. Isus ide i dalje, u već spomenutoj paraboli o izgubljenoj ovci. Tamo izgubljenu ovcu, kad je nađe, stavlja na ramena, grli ju i tako ju hrabri i tješi. Treba li naglasiti da niti laje niti reži na nju jer se izgubila.

Ove nedjelje tradicionalno molimo za nove svećenike, nas koji trebamo biti dobri pastiri današnjice da budemo što sličniji svome i našem Dobrom pastiru. Ove godine molimo i za jednu posebnu veliku nakanu – za našeg novog Prvosvećenika – novog Svetog oca.

Naš ljubljeni Ivan Pavao II. pokazao je nama, ljudima ovoga naraštaja, da je moguće nasljedovati Dobroga pastira do kraja. Karolek iz “tamo nekakve Poljske” svojim životom priljubljenim uz Krista, prateći u stopu svoga Pastira pokazao je ovom oholom svijetu da je moguće da čovjek ne ide malen ispod zvijezda – ali tek kada kroči Kristovim putem poniznosti.

I zato mi se čini da je ove godine nekako lako moliti i za nove svećenike i za novoga Svetoga oca. Onaj koji ima dovoljno poniznosti vidjet će i u povijesti i u sadašnjosti da Duh Sveti s lakoćom piše i našim ljudskim, krivim crtama, da je Isus Dobri pastir koji vodi svoj narod i svoju Crkvu, i to nepogrešivo prema Ocu.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 17. travnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.