5. nedjelja kroz godinu; Tajna je u soli!

Svjesni smo da ne možemo učiniti sve, nego tek malo, ali to naše malo Bogu je dragocjeno isto kao što tek prstohvat soli začini cijelo jelo ili što tek i malo svjetlo razbije i najgušći mrak.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: wetkitchen.deviantart.com petak, 07. veljače 2014. u 09:04

More je, složit će se mnogi (ja prvi, iako sam odrastao uz najveću europsku rijeku Dunav) najljepša, najsnažnija, kažu i najromantičnija vodena površina. Pa u čemu je tajna između vode i vode kako bi rekli kontinentalci ili vode i mora što je uspravnije rečeno? Tajna je u soli! U mnogim znanstvenim i popularno–znanstvenim radovima i emisijama čut ćemo i pročitati (a s time se posredno slaže i Knjiga Postanka, Pos 1,3-10) da je život nastao iz mora. More obilježava ovu našu Zemlju koja je velikim dijelom prekrivena njime, pa bi se naš planet mogao nazivati i More. A more obilježava sol.

“Vi ste sol zemlje” (v. Mt 5,13). Prvo veliko, globalno pitanje koje možemo izvući iz današnjeg evanđelja jest: Jesu li kršćani zaista sol zemlje? Ali prije nego što počnemo odgovarati na tako velika pitanja, prije nego počnemo razrješivati tajne povijesti, zaustavimo se na djeliću zemlje koji treba prvi biti osoljen – na sebi samom. Što za mene znače uvodne riječi današnjeg evanđelja: “Vi ste sol zemlje… vi ste svjetlo svijeta… ne može se sakriti grad koji leži na gori” (usp. Mt 5, 13-14).

Kad ovo pitanje postavljam tako, osobno, što za mene znače te Isusove riječi, red je da na njega osobno i odgovorim. Mislim da se te riječi prvenstveno mogu i trebaju staviti u kontekste života nas svećenika, redovnika, redovnica i ostale crkvene hijerarhije. Opet, čisto logično, nameće mi se usporedba sa svima onima koji postadoše grad na gori, ali u negativnom smislu. Svi oni koji su ušli u svjetlo reflektora i zanimanja novina, televizije, interneta – bilo kao akteri nekog napuhanog skandala, bilo da su rekli nešto što je protiv duha ovoga svijeta, ove arogantne kulture smrti i tako izazvali moć medija protiv sebe. Za ove prve odgovor je već dao sam Isus: “Ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?” (v. Mt 5,13) Za sve druge treba jasno reći: nikakvi mediji od Isusova učenika ne mogu napraviti grad na gori! Osobito ne danas. Grad na gori gradi se polako, gradi se pred Bogom. Nikakva umjetna svjetla reflektora ne mogu nikoga učiniti svjetlijim. Božje svjetlo prima se u poniznosti srca, u intimi, borbama i izazovima vlastita života pred Bogom.

To isto tako vrijedi i za sve druge Kristove vjernike: katehete i katehistice, sve one koji pomažu po župnim zajednicama u laičkim i molitvenim grupama i za svakog, običnog vjernika. Svi mi imamo prilike u obitelji, na radnim mjestima ili nekoj drugoj situaciji posvjedočiti, donijeti malo svjetla i malo soli u ovaj često mračni i bljutavi svijet. I postati grad na gori, naravno. No, kada već govorimo, ogromna je, bina razlika čije riječi i u čijem duhu govorimo. Dopuštamo li da se Krist izreče preko nas, ili je to tek trenutak da dokažemo “onima drugima” kako nisu u pravu, po bilo koju cijenu.

O tome nam danas govori sv. Pavao apostol u drugom čitanju. Sjeća se kako su on i oni koji su mu pomagali, u početku propovijedanja izlazili pred ljude u strahu i veliku drhtanju. S jedne strane, sigurno svjesni odgovornosti koju imaju kad navješćuju Božju riječ, a s druge strane svjesni i svoje malenosti i svoje grešnosti. To je često i naš problem danas. Od nas “propovjednika po profesiji” pa sve do obična čovjeka, vjernika, kad u određenoj situaciji osjeća da treba nešto jasno i glasno progovoriti o svojoj vjeri i svome Bogu. Osjećamo se malenima, svjesni smo svoje slabosti i grešnosti. No Bog od nas ne traži da radimo ono što je nemoguće, nedohvatljivo za nas. On od nas očekuje suradnju, da učinimo samo ono što možemo. Sjetimo se prvog čitanja iz knjige Izaije proroka: “Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati” (v. Iz 58, 9-10).

Kad svaki u svojim životnim situacijama i svome staležu učinimo ono što možemo, tad možemo očekivati da će Bog za nas učiniti ono što mi ne možemo, a što je potrebno da se njegovo Kraljevstvo širi. Tada ćemo moći slaviti i dar života koji nam je Bog dao, tada ćemo malo pomalo, uviđati odgovornost za vlastiti život i odgovornost za živote oko nas. Zato ne bojmo se biti Kristovi svjedoci. Svjesni smo da ne možemo učiniti sve, nego tek malo, ali to naše malo Bogu je dragocjeno isto kao što tek prstohvat soli začini cijelo jelo ili što tek i malo svjetlo razbije i najgušći mrak.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 6. veljače 2005.

Da biste komentirali, prijavite se.