5. vazmena nedjelja; Put

U Crkvi je, posvuda u svijetu, prisutno to traženje ispravna puta u ovoj našoj modernoj džungli različitih mišljenja, sljedbi i ideologija.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: nadirkeval.com subota, 17. svibnja 2014. u 19:49

José Maria Escriva, osnivač danas možda najpoznatije crkvene organizacije Opusa Dei, jedine posebne biskupije, prelature, u Katoličkoj crkvi, svoje najpoznatije djelo nazvao je jednostavno Put. Jedan drugi Španjolac Francisco (Kiko) Argüello, sa svojom suradnicom Carmen Hernández, osnovao je pokret koji je prilično poznat i u našim krajevima, neokatekumenski put. U Crkvi je, posvuda u svijetu, prisutno to traženje ispravna puta u ovoj našoj modernoj džungli različitih mišljenja, sljedbi i ideologija.

Kardinalski zbor prije izabrao je papu Benedikta XVI., kardinala Josefa Ratzingera. Zna li on put?
Sudeći po njegovu dugogodišnjem djelovanju kao profesora, minhenskog nadbiskupa i prefekta Kongregacije za nauk vjere, možemo biti uvjereni da zna. Tim više jer je ponizno u svom prvom obraćanju vjernicima na Trgu sv. Petra ustvrdio da je tek ponizni radnik i jednostavno oruđe, pozvavši sve nas na molitvu za njega. On je do sada u svojim radovima i nastupima pokazao da se ne boji Istine, da je spreman hrabro koračati Isusovim Putem.

U tome traženju puta meni su ipak najsimpatičnija ova dvojica apostola koje susrećemo u današnjem evanđelju. Njihova pomalo naivna i izravna pitanja stavljaju nas u ljudsku situaciju pred svojim Bogom, koji mu je tu pred očima, a opet mu nekako izmiče, teško ga se shvaća i razumije. Tomino pitanje o tome kakav je to put i koji je cilj, i Filipovo traženje da im Isus pokaže Oca, to jest cilj, nakon svega što su od Isusa čuli i vidjeli, pokazuje tako bjelodano svu malenost našeg ljudskog srca. Ne zaboravimo, ovaj razgovor odvija se na Posljednjoj večeri. S druge strane, tek blago Isusovo upozorenje: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaješ”, pokazuje svu Božju strpljivost s nama. Isus im ponovno tumači da je on Put Ocu, da je onaj tko je vidio i poznao njega vidio i Oca.

To nas dovodi do centralne rečenice ovoga evanđelja: “Ja sam put i istina i život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni” (Iv 14,6). Teška rečenica, rekli bismo mi danas. Štoviše, isključiva! Mnogima od nas odmah dolazi jedno drugo pitanje koje bismo željeli postaviti Isusu. A kako se onda spašavaju svi drugi koji ga nisu upoznali, koji bez svoje krivice nisu otkrili taj Put, Istinu i Život.

Da, mi koje bi zli i danas lako kupili tvrdnjom “Dat ću vam znanje i spoznaju da budete kao bogovi”, mi bismo bez problema pozvali Boga na račun zbog načina na koji nas spašava. Učinili bismo to, a mnogi to i čine jer se boje rizika, rizika povjerenja u Boga. Isus ne govori danas prvenstveno: idite i uvjerite hinduse, muslimane, agnostike, ljude na svemirskoj postaji ili neke izvanzemaljce ako budu pronađeni, da shvate i vide taj put. Isus stavlja svakog od nas osobno pred izazov toga Puta. Ja, sa svom mojom životnom situacijom pozvan sam ići samo tim Putem, iako mi se nudi puno drugih utabanijih i udobnijih puteva. Ja, sa svim svojim znanjem, školom i životnim iskustvom, pozvan sam priznavati samo tu Istinu, iako mi mnogi drugi izvikuju druge “provjerene i dokazane istine”. Ja, sa svim svojim životom, pozvan sam živjeti taj Život, po Božjem planu, a ne po svome ili planu svijeta.

Za to sam odgovoran, to je rizik povjerenja i vjere u Boga moga života. Za to ću biti pitan. Kako Bog vodi povijest i spasenje čovječanstva i svemira, prepustimo Božjoj veličini i snazi. Mnogim ljudskim glavama ne odgovara takvo poimanje svijeta i života. Mnogi se boje radikalnosti i na različite načine zatamnit će Kristovu poruku i jasno opredjeljenje za Kristov Put. No nagrada koju Krist nudi kad se do kraja predajemo njegovu Putu, neprocjenjiva je, a svijet za njom žudi. To je onaj mir koji nam jedino Krist može dati, a svijet nam ga ne može dati – no, što je još važnije, ni oduzeti. Pokazatelj da li jesmo ili ne na Kristovu Putu uvijek će biti iskren odgovor samom sebi: osjećam li ili ne taj mir pred stvarima koje sam učinio ili izrekao. Početak i završetak današnjeg evanđelja na pravi način uokviruju ovu Isusovu poruku. “Vjerujte Boga i u mene vjerujte” (v. Iv 14,1). Duboka vjera, nada i ljubav mogu činiti čuda. Zaista prava čuda, čak i u ovom našem proračunatom, materijalističkom svijetu. Zato Isus ne pretjeruje kada na kraju ovog odlomka kaže: “Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da, veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu” (Iv 14,12). Cilj znamo, Put poznajemo. Ohrabrimo se i krenimo.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 24. travnja 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.