7. vazmena nedjelja; Kad se previše vežeš

Kakva je bila ta molitva apostola, tako žarka da je već za desetak dana bila uslišana? Sv. Ivan zaključuje svoje zadnje djelo, Knjigu Otkrivenja, kojom ujedno završava i cijela naša Biblija, jednostavnim riječima: “Dođi! Duh i Zaručnica govore Dođi”(Otk 22,17). “Da dolazim ubrzo! Amen! Dođi, Gospodine Isuse” (Otk 22,20)
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 30. svibnja 2014. u 09:48
Svi mi u životu vjerujemo u nešto, oduševimo se za nešto. Kad smo mlađi, imamo nekog svog “idola”; kad smo stariji, oduševimo se za neku ideju; kad se zaljubimo, oduševimo se za neku osobu. Kako je teško kad shvatimo da ta naša ideja propada ili taj naš “idol” i nije tako idealan. Ako smo jako zagrizli, ako smo se egzistencijalno vezali, tad to ne želimo prihvatiti, ostajemo u svojoj iluziji. Poznati su nam primjeri velikih zvijezda ovoga svijeta. Mnogi mladi poklonici Michaela Jacksona fanatično su ga branili kada su već bile jasne optužbe protiv njega. Koliki, koji su se dobro prilagodili komunizmu, unatoč svim zlima koje je donio žele njegov povratak na svaki mogući način, ne prihvaćajući zla koja su povijesno dokazana. S drugim -izmima, od nacizma do materijalizma, ista je stvar. Tako je s krivim ili infantilnim (djetinjastim) motivacijama.

Kako je tek teško kad ti se oduzima prava osoba! Kad gubiš onu osobu koja se dokazala, u koju se isplatilo imati povjerenja jer te bodrila, oduševljavala, predavala se za tebe i druge... Ako si imao takva prijatelja, roditelja, suprugu, supruga, svećenika, onda znaš kako ti je bilo teško kad si se, zbog tko zna kojeg razloga, morao rastati od takve osobe. Izgubiti poticaj, motivaciju, hrabrost koju ti je ta osoba davala može biti tako stresno da se odlučimo više se ne vezivati, otvarati drugoj osobi, jer ćemo možda i nju izgubiti i opet biti ranjeni.

Današnji odlomak Ivanova evanđelja završava Isusovom rečenicom: “Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi” (Iv 17,11). Dok su bili uvjereni da je Isus umro na križu, apostoli su sigurno po svojim glavama pretresali i ovakve misli. Kada su ga vidjeli gdje odlazi k Ocu “kamo oni ne mogu poći” (usp. Iv 8,21) u njihovim ljudskim srcima opet su se vjerojatno javile slične sumnje. Još dok je bio s njima, a možemo li zamisliti odlučniju i psihički stabilniju osobu od Isusa, to nije bilo dovoljno da se pred njim ne svađaju, da ga loše razumiju, da su nevjerni ili da odlaze od njega. Sad kada je “otišao”, oni znaju da trebaju ostati zajedno i nastaviti tu veliku misiju, proširiti njegovo Ime i slavu do na kraj svijeta. Nema među njima ni približno autoriteta kakav je bio Isus. Petar koga je Isus imenovao, svoj je autoritet dobrano izgubio tri puta zatajivši tog istog Isusa. A treba ostati jedno... Znamo, oni ostaju jedno, ne razilaze se i ne svađaju tko je kriv i kako će dalje. Kako su to uspjeli? Sigurno ne vlastitim silama, njih su dovoljno demonstrirali dok je Isus još bio s njima.

Odgovor donose Djela apostolska: Kad su se vratili s Maslinskog brda nakon Isusova Uzašašća, sv. Luka nam precizira: svi oni “bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom i braćom njegovom” (Dj 1,14). Mi, nadam se, često molimo, ali čini nam se da ponekad naša molitva nema smisla, da nemamo vjere da će se ispuniti ono što molimo, ili da čak molimo mehanički, bez vjere da će nam Bog zbilja poteći u pomoć. U čemu je onda tajna apostolske i Marijine molitve? Očito ih je osnažila i držala zajedno, bili su jedno. Dala im je snage da iz iskustva svoje nemoći ipak krenu van i osvoje svijet za Krista, i to još posvjedoče vlastitom krvlju. Znali su što treba moliti. Da, Isus im je to jasno naznačio, kako nam svjedoče Djela. Iako su se oni još nadali nekom kraljevstvu, i vjerojatno nekim ministarskim mjestima, Isus im dva puta naglašava da ne napuštaju Jeruzalem i čekaju silu odozgo, Duha Svetoga. Sve dok Duh zaista nije sišao, to Isusovo obećanje vjerojatno je bilo dosta tajanstveno za njih. I zato su molili, molili onako kako su znali i onako kako ih je Isus naučio. Ta slika apostola i Marije okupljenih na molitvu ostat će trajna slika Crkve moliteljice, trajni poziv na molitvu za silu i snagu koje nam uvijek nedostaje, jer uvijek smo mi ti slabi ljudi, ti apostoli koji su svjesni svojih mana i slabosti ali ih ipak neka sila drži zajedno. Zato je naša molitva, kršćanska molitva neodjeljiva i od Marije, majke njegove! Sila Duha Svetoga vodit će ih, zaista do nakraj zemlje sve do prolijevanja vlastite krvi. Djela apostolska nisu išla tako daleko da nam opišu i mučeničke smrti apostola, no za pretpostaviti je da ono što čitamo o mučeništvu Stjepanovu opisuje i njihovo predanje.

No sigurno ostaje u zraku jedno pitanje. Kakva je bila ta molitva apostola, tako žarka da je već za desetak dana bila uslišana? Sv. Ivan koji je i sam bio prisutan toj molitvi, zaključuje svoje zadnje djelo, Knjigu Otkrivenja, kojom ujedno završava i cijela naša Biblija, jednostavnim riječima: “Dođi! Duh i Zaručnica govore Dođi” (v. Otk 22,17). “Da dolazim ubrzo! Amen! Dođi, Gospodine Isuse” (v. Otk 22,20).

Takva Marija, majka Isusova oko koje se okupljaju apostoli na molitvu, slika je i ideal svake majke. U svibnju, Marijinu mjesecu, sjećamo se i naših majki, bile one žive ili pokojne. Ako možemo, s puno djetinjeg srca, bez razmišljanja, još uvijek reći volim te mama, jako smo, jako duhovno bogati. Ako li ne, a nažalost znamo da mnogi to ne mogu ili nemaju kome reći, Majka je ovdje. Blago onom tko ju otkrije, i vjerom i srcem i razumom, u otajstvu njezina Sina.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 8. svibnja 2005.
Da biste komentirali, prijavite se.