Preobraženje Gospodinovo - Božje lice

Prema Gospodinu se ne uspinjem da bih nešto doživio, da bih u nečemu bio veći ili svetiji. Prema Gospodinu se uspinjem jer sam kao dijete potreban zagrljaja svoga Nebeskog oca, potreban onog glasa koji će i meni reći: “Ti si sin moj, ti si moja ljubljena kći!”.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: wikimedia.org četvrtak, 06. kolovoza 2015. u 11:16
Ponekad u životu upadnemo u situacije koje nam se čine toliko bezizlazne kao da smo upali u neku duboku rupu, provaliju iz koje se nikako ne možemo izvući. Naši strahovi, koji obično prate takve situacije, samo nas guraju još dublje i dublje. Često nam se čini da tome nema kraja. Ako smo vjernici, tada još samo možemo vapiti s psalmistom: “Dokle, Gospodine, dokle ćeš me uporno zaboravljati” (Ps 13,2).

Iako se u takvim situacijama “čeliči” naša vjera. Osobno nikada ne bih mogao prihvatiti Boga koji me pušta da ostanem sam u mojim vlastitim, mračnim dubinama ili problematičnim situacijama i koji očekuje da sve to prihvatim kao njegovu volju za mene.

Koliko god duboko upali u svoje dubioze, u nama postoji čežnja shvatiti bit i cilj svega toga, uvjeriti se da pred nama ipak svijetli lice onoga komu smo povjerovali.

Iskreno govoreći, ne znam u što mi se teže uživjeti: da li u Božju slabost, u to da se Bog spustio do toga da bude skroz prezren i odbačen, slab, nemoćan, ili u to da je Bog veličanstvena slava Božja, netko tko svojom ljepotom i snagom nadilazi cijelu ljudsku povijest i sav svemir. Možemo li se zaista uživjeti u to da je Bog ušao u sve naše mračne dubine, postavši totalno slab i bez obrane? S druge strane, možemo li se uživjeti u Isusovu Slavu, u koju smo i mi pozvani i u koju počinjemo ulaziti već sada?!

Mnogi veliki sveci i isposnici kušali su vidjeti, dostići Božje lice, Božju Slavu, onako kako nam se prikazuje u današnjem evanđelju. Mnogim molitvama, odricanjima, postovima, umrtvljenjima nastojali su se učiniti dostojnima Božje prisutnosti. No tu postoji jedan problem. Iz današnje perspektive mnogo od onoga o čemu su oni pisali ili činili, nam se danas čini kao nekakav bijeg od života i životne odgovornosti.

Nitko, ipak, ne može reći da poznaje, da je susreo Isusa u svome životu ako ga poznaje tek kao velika čovjeka, supatnika, Marijina sina koji nam je došao donijeti oslobođenje i spasenje. Ako nisam doživio neki svoj susret na gori, vlastito otkriće da je taj čovjek zaista Bog nad svima i svemu ostao sam prikraćen za najveću istinu svoje vjere.

Ali kako se uspeti na goru, kako naći Božje lice? Neke putove već poznajemo, mukotrpne putove tolikih svetih ljudi kroz stoljeća koja su iza nas. Mi, ljudi današnjice, ljudi smo brzine, ljudi smo pragmatizma. Možemo se lako naći u rečenici sv. Male Terezije koja je umjesto mukotrpnih, visokih stepenica tražila neki lift, dizalo, kako bi lakše i brže došla do Boga, svoje jedine ljubavi.

Kada gledamo kako su postupili apostoli posebno Petar, postaje nam jasno da pred Božjom slavom ostajemo kao djeca; Bože ostavi nas ovdje, ovdje je tako lijepo, daj da napravimo kućice i uživamo.

Sjećamo se Isusovih riječi: “Ako ne budete kao djeca nećete ući u Kraljevstvo Božje” (usp. Mt 18,3). Tim riječima Isus nije smjerao samo na to da budemo dobri i nevini kao djeca, već nas je podsjetio da puno toga ne razumijemo, ali da u puno toga možemo uživati upravo kao dijete koje ne razumije odakle dobrota i ljubav, no zna tako duboko u njoj uživati.

Vidjeti Božje lice, Božju slavu ne možemo ako se ne oslobodimo sebe i svoje važnosti. Najjednostavnije, za mene je nemoguće vidjeti Božju slavu ako se ne oslobodim svoje uloge važnog i svetog svećenika, dobrog čovjeka, milog prijatelja, intelektualca, toga da mislim na svoje grijehe, pogreške i manjkavosti… Sve dok ne shvatim da sam nemoćno dijete – koje toliko toga ne razumije, ali s povjerenjem gleda u onoga tko mu je Otac i Majka – teško da se mogu makar i za milimetar približiti Božjoj slavi, Božjemu licu.

To je, jednostavno rečeno, sva mudrost koju možemo naći kod svetaca i mistika u ovih dvadeset stoljeća kršćanstva, kada se pitamo kako vidjeti Boga, kako doprijeti do njegova sveta Lica.

Kada danas dođemo do gore preobraženja, brda Tabora u Galileji, možemo izabrati dva puta. Jedan je da se penjemo više–manje na isti način kako su se penjali Isus i apostoli: mukotrpno, uz znoj i napor. Drugi je da ostanemo u svom klimatiziranom autobusu i u par minuta dođemo na vrh. I u jednom i u drugom slučaju nitko nam ne garantira da ćemo gore nešto posebno doživjeti ukoliko nije ispunjen onaj prvi uvjet.

Prema Gospodinu se ne uspinjem da bih nešto doživio, da bih u nečemu bio veći ili svetiji. Prema Gospodinu se uspinjem jer sam kao dijete potreban zagrljaja svoga Nebeskog oca, potreban onog glasa koji će i meni reći: “Ti si sin moj, ti si moja ljubljena kći!”. Okus raja koji se tada osjeti vodit će nas kroz sve suhe doline naših životnih teškoća i problema do vječnog susreta s Ljubljenim.

London, 6. kolovoza 2006.
 
Da biste komentirali, prijavite se.