Rođenje sv. Ivana Krstitelja; Zvat će se Ivan

Ivan ne svjedoči samo prstom ni samo govorom. On svjedoči, i to je u današnjem evanđelju tako vidljivo, i svojim imenom. Ivan, naša hrvatska verzija tog biblijskog imena došla je do nas od latinskog Iohannes izvedene od grčkog Iochannes što nas konačno dovodi do hebrejskog Yohanan, što je skraćeno od Yehohanan (Bog je milostiv).
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.universallifechurch.org ponedjeljak, 23. lipnja 2014. u 15:38
Ne samo Božić, već i druge velike svetkovine imaju svoja liturgijska bdijenja. Svi naravno znamo što je polnoćka, poznajemo još jedno, još važnije bdijenje, ono uskrsno koga slavim i na Veliku subotu.

Takvo bdijenje predviđeno je i na ovu svetkovinu rođenja sv. Ivana Krstitelja. Zašto ju spominjem? Govori li vam nešto izraz “baklje ivanjske”? U mnogim našim, osobito južnim krajevima na taj se način dočekivala i obilježavala ivanjska noć. Prastari je to običaj koji seže još u poganska vremena prije dolaska kršćanstva u naše krajeve. Nije jedini (počevši od uskršnjih jaja sve do fašnika) niti je samo naš (nazočio sam istom takvom ognju u selu u blizini Strasbourga u Francuskoj), ali je poseban i na svoj način snažan. Naši kršćanski blagdani nisu samo nešto teološko, liturgijsko ili samo povijesno. Oni imaju nešto duboko toplo i ljudsko kao što su te velike vatre koje još i danas svaki zaselak zapali na svojemu brdu pozivajući ljude na druženje, prijateljstvo i ljubav.

Ova svetkovina ima toliko toga toplog i ljudskog u sebi. Jedan je od samo tri u kojima slavimo nečiji zemaljski rođendan. Uz to, onaj Isusov, Božić, je u zimi; Marijin, Mala Gospa u smiraju ljeta; jedino je Ivanov u meni najljepšem dijelu godine – početku ljeta, najdužem danu u godini.

Oba prva čitanja i ono u misi bdijenja, uzeto iz knjige proroka Jeremije, kao i ono iz danje mise, uzeto iz Izaije proroka, podsjećaju nas da Bog svoje izabranje ne čini nakon tjelesnog rođenja. On to čini još od majčine utrobe, o trenutka začeća, od istinskog trenutka početka našega života. Prilika je to, možda prvi put u našem životu, da vidimo i shvatimo kako je Gospodin pogledao, blagoslovio nas, pomilovao još tada, 9 mjeseci (ili nešto manje) prije našega tjelesnog rođenja.

Moj život nije počeo 12. svibnja 1972, počeo je 9 mjeseci prije! Već tada je Gospodin, vjerujem, želio i sanjao za mene da i ja budem njegov mali Ivan Krstitelj, da ga naviještam i pokazujem na Njega (a ne na sebe). Već tada je vjerovao u mene i znao da ću vam o Njemu pisati upravo sada i upravo ovako. Kad govorim o Ivanu, ne mogu ne spomenuti dio njegova tijela, a to je prst Ivana Krstitelja. Onaj prst koji je pokazao na Isusa i rekao – evo Jaganjca Božjega. U tome je Ivanova vječna veličina i primjer. Nikada nije pokazivao na sebe, već na Njega, Isusa. Na današnji blagdan možemo poći još dalje. Možemo promatrati mali prstić kao onaj u onim prenatalnim slikama u kojima vidimo da se djetetu već razvijajaju prstići, taj mali prstić tek rođenog djeteta usmjeren je i nama danas prema Isusu i poziva nas da ga slijedimo.

Ivan ne svjedoči samo prstom ni samo govorom. On svjedoči, i to je u današnjem evanđelju tako vidljivo, i svojim imenom. Ivan, naša hrvatska verzija tog biblijskog imena došla je do nas od latinskog Iohannes izvedene od grčkog Iochannes što nas konačno dovodi do hebrejskog Yohanan, što je skraćeno od Yehohanan (Bog je milostiv – od Yeh, skraćenice od Yahveh – Bog – i hanan – milostiv je).

Bog je u svome milosrđu bio milostiv i nama. Kao oni koji nose neizbrisiv trag svoga krštenja na čelima pozvani smo svi biti Ivani u našem vremenu i pokazivati ne na sebe, već na Gospodina. Svi vi koji nosite ovo ime bilo u muškoj bilo u ženskoj inačici, budite ponosni i dostojni toga imena. Na internetu sam pronašao da je to jedno od deset najčešćih muških imena u Hrvatskoj, gdje danas živi preko dvadeset tisuća ovakvih imenjaka. Siguran sam da ni Ivane ne zaostaju brojem. Ne zaboravite to uistinu i biti.

Augsburg, 2011.
Da biste komentirali, prijavite se.