Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa; Moja disfunkcionalna obitelj

Kršćanin se ima pravo radovati darovanom vremenu, ima prvo zahvaljivati za vrijeme prošlo i moliti blagoslov za vrijeme buduće. Bog naš ima vremena u izobilju jer ima vječnost.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.listplanit.com petak, 27. prosinca 2013. u 09:38

Svetu obitelj Josipa, Mariju i (kako se obično na svetim slikama prikazuje) pubertetliju Isusa tradicionalno se doživljavalo kao sliku perfektne, idealne obitelji. U biti, za svoje vrijeme, bili su jako neobična, netipična obitelj, barem po onom što nam tradicija donosi. U vrijeme kada su obitelji brojale puno djece, oni su imali samo jedno, a i njemu Josip nije bio otac (iako ga u današnjem evanđelju Marija tako zove). Marija i Josip, kao supružnici, živjeli su bez tjelesnog odnosa, kao brat i sestra…

Kao svećenik puno puta ulazim u obitelji gdje roditelji ne razumiju, ostaju šokirani postupcima svoje djece. Oni su željeli da sve “bude u redu; da sve bude kako se uvijek radilo”, a djeca se povedu za nekim novim običajima i načinima življenja. U ovo naše vrijeme koje, između ostalog karakterizira i kriza obitelji, obitelji koja se mora nositi s problemima koji su drugačiji i novi, a opet u korijenu isti i poznati svim generacijama, mislim da upravo ova slika neobične Svete obitelji ima također svoju poruku. Marija i Josip bili su stavljeni u jednu sasvim novu situaciju, koju nisu birali i koju nisu do kraja razumjeli, ali iz koje su nastojali učiti. Takva slika Svete obitelji možda govori i više nego samo ona tradicionalna, idealna koja ima svoju vrijednost, ali, rekao bih, tek kad se prođe kroz ovu realniju i problematičniju.

Čim se rodimo počinje naša vlastita povijest, vrijeme koje možemo pratiti, o kojem možemo razmišljati, meditirati i iz njega donositi zaključke, važne za budućnost onako kako je to Marija činila u vremenu koje je provodila s Isusom. Na njezin blagdan, na Novu godinu, čitamo riječi iz poslanice sv. Pavla apostola Galaćanima (inače njegov jedini tekst gdje, barem neizravno, spominje Mariju): “Kad dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan” (v. Gal 4,4).

Isus je tada također započeo svoju ljudsku povijest i ona bi se, da ima više sigurnih datuma i godina u evanđeljima, mogla svesti tek na šture podatke. Rođen toga datuma te godine, kršten tada, prvo čudo napravio te godine, a umro osuđen na smrt križa tada. Povijest više-manje teži da svaki ljudski život tako opiše i stavi u određene godine.

I naš se život može svesti na te podatke, godine i datume. Dok zakoračujemo u novu građansku godinu, vjerojatno je mnogima od nas, osobito starijima, prošlo kroz glavu: evo, još sam godinu dana stariji! Ipak, to što smo mlađi ili stariji ne bi nas trebalo toliko brinuti. Ono što bi nas trebalo brinuti jest kako prolaze te naše godine? Da li nam cure kroz prste poput pijeska ili zaista možemo Bogu zahvaljivati na njima?

Jer život nam je darovan, vrijeme nam je darovano. Bog, Gospodar vremena i povijesti daruje nam sve, pa tako i vrijeme. Mi ljudi današnjice nevjerojatno smo obilježeni vremenom, ono nam je postalo gotovo neprijatelj. Uvijek s pogledom na sat, u trci, jurnjavi i nervozi života, utrkujemo se s vremenom i uglavnom gubimo. Na kraju postajemo jedni od onih za koje kažemo: ah, stari fosil, pregazilo ga je vrijeme. A kršćanin se ima pravo radovati darovanom vremenu, ima prvo zahvaljivati za vrijeme prošlo i moliti blagoslov za vrijeme buduće. Bog naš ima vremena u izobilju jer ima vječnost. I nije tu vječnost sebično rezervirao za sebe, nego je i nas stvorio za nju. Iako nam je dao potpuno slobodu da svoje darovano vrijeme upotrijebimo kako želimo ipak, već sada, nudi nam mogućnost da blagoslovno djeluje i na našu prošlost i na našu budućnost. Na prošlost jer ju može mijenjati opraštajući nam grijehe naše po svome Otkupljenju, a budućnost nudeći nam svoj plan, svoj san za nas i dajući nam snage, vjere i ljubavi da ga ostvarimo.

Godine koje su iza nas pokazuju nam da taj životni put nije lagan. I zato imamo pravo na odvjetnicu, na zagovornicu, na Majku. Njoj, Bogorodici, posvećen je ovaj prvi dan svake nove godine. Ona koja je vjerovala i u nesigurnosti Betlehema, i dok ih je kuknjava i krv nevine djece okružila na putu u Egipat, i u izgnanstvu Egipta, i dok nije razumjela Isusovih riječi u Hramu, i konačno dok je stajala ispod Njegova križa.

Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Ne bojmo se biti na Marijinoj, na Isusovoj strani i ove godine. Ne bojmo se u svome srcu imati uspomene poput Marijinih. I teške i bolne i one koje ne razumijemo. Ne samo osobne, mediji nam svakodnevno pokazuju svu nestalnost ljudskoga života i svu bol stradanja nevinih. Zato s Marijom budimo jaka srca, srca koja će i u ovoj godini znati reći unatoč svemu: da, Gospodine, ja ti vjerujem.

Bruxelles, 30/31. prosinca 2006.
 

Da biste komentirali, prijavite se.