Svetkovina Presvetoga Srca Isusova

U svakoj svojoj izgubljenosti i tjeskobi srce Isusovo ostaje ranjeno, ljubavlju otvoreno za potrebe grešnika. Ono je zato samoranjeno da bi mi izgubljeni i kratkovidni ljudi mogli naći lakše put.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: englishclubpro.com petak, 27. lipnja 2014. u 06:33
Ovogodišnju propovijed za blagdan Srca Isusova, na svršetku svećeničke godine želio bih započeti riječima šibenskog biskupa mons. Ante Ivasa koje je kao predsjednik Vijeća HBK za mlade izrekao na veličanstvenom skupu hrvatske katoličke mladeži u Zadru: “Draga naša hrvatska katolička mladeži! Imam samo jednu poruku: volimo vas. Vi ste naša utjeha. I imam samo jednu želju: Pomozite nam da vas volimo još više – kao Rabbi, Isus, kapetan naše lađe, trs naše loze, vino Očeva vinograda – da naša radost bude potpuna i čaša prepuna Njegova vina, vina ljubavi”, kliknuo je mons. Ivas na početku misnoga slavlja.

Gledajući tu okupljenu misu s oltarskog prostora, uvijek i ponovno osvjedočim se da, kako godine prolaze, s njima i sam obnavljam vlastitu mladost duha, vlastiti žar srca. Svaki put tada tiho zahvalim Gospodinu što mi je otkrio tajnu svoga Srca, što mi je pokazao da Bog zaista ima srce za čovjeka i da to srce gori ljubavlju. Tada zamolim i milost da to otajstvo upoznaju svi svećenici i znaju ga prenijeti upravo mladima.

O ljubavi Božjoj toliko smo toga čuli, a vjerujem o njoj se i osvjedočili, ali stati pred tu ljubav, ponovno se uvjeriti da je ona prvi Božji dar čovjeku potrebno je opet i opet činiti. Zato mi se čini da ovdje trebamo spojiti ono staro i novo, novost mladosti i tradiciju koja nas na mnoge načine uči kako moliti i živjeti od te ljubavi.

Zato sam za ovaj tekst izabrao jednu vrlo tradicionalnu, ali i vrlo bogatu molitvu – Litanije Presvetog srca Isusova. Toliko puta preko usana mi je prošlo tih 33 zaziva, 33 hvale Gospodinu Isusu po njegovu ljudsku i božansku Srcu koje je ovdje na zemlji tjeralo ljudsku i božansku krv njegovim tijelom. Kad pogledam svoje ruke i svoje vene, mogu vidjeti i nešto božansko jer Krist je uzeo to naše bijedno tijelo i obožanstvenio ga, a simbol toga upravo je njegovo srce. Zato mu možemo zahvaljivati i zato ponavljamo tih trideset i tri zaziva i hvale za svaku godinu njegova zemaljskog života dok je proživljavao sve ono što jedan čovjek proživljava u svome životu.

Zaustavimo se na tri od zaziva koje podsjećaju da je Srce Isusovo puno ljubavi za čovjeka: Srce Isusovo, žarko ognjište ljubavi; Srce Isusovo, pravde i ljubavi posudo; Srce Isusovo, dobrote i ljubavi puno. Zato je valjda tolikim ljudima blizak ovaj blagdan, jer svetkujemo božansku ljubav, božansko srce koje može toliko ljubiti da je ljubavlju ranjeno i otvoreno za sve nas.

Prisjetimo se što je značilo ognjište u jednoj seoskoj kući. Nama modernim generacijama to je samo kao neka pjesnička slika jer uz centralno grijanje naviknuti smo da nam je zimi svuda toplo i da ne moramo ići negdje tražiti toplinu. No kao što se negda trebalo približiti ognjištu ako si se htio ogrijati, tako je i u životu vjere. Prva i prava božanska ljubav ovdje gori i potreban je napor, potrebno se približiti i svakodnevno ići do Gospodina Isusa ako se želimo ogrijati njegove ljubavi. Ukoliko to ne činimo, naša će se srca postepeno hladiti. Ma, bit će u njima poneka iskrica i vatrica ljubavi koju svaki čovjek, jer je htio-ne htio Božje dijete, ima u sebi. Ali iskrica ne gori, ona tek dimi. Onda je to više hladna sebična ljubav, a naše doba materijalizma i hedonizma upravo je doba takve ljubavi. Puno pričanja a malo zajedništva; čežnja za bogatstvom i puno sirotinje, malo ljubavi, a o ljubavi svi pričaju. Pune su je stranice novina i ekrani televizija. Sve to želi pobuditi naše osjećaje i naša čuvstva, no ostaje se na površini, samo potencira te naše male sebična ljubavi. A kolike su te naše ljudske ljubavi male, vidi se upravo kad se usporede s velikom božanskom ljubavi. Zato mnogi za nju neće da znaju jer uz Boga, to beskrajno dobro, vidimo i svu istinu o sebi. A ona često nije lijepa. Ona često treba biti očišćena, pritiješnjena križevima da bi iz nje izašlo ono sebično i poteklo ono velikodušno.

Naše ljudske posude ne samo da su često prazne od ljubavi prazne su i od pravednosti. Jer tko je pravedan pod suncem? Kada hodimo ovom zemljom, čini nam se da nema pravednosti uopće: u poslu, u životnim uspjesima; djeca, novac, zdravlje, život i smrt – ma čini nam se nekad, iako se to bojimo izreći, da ni Bog nije pravedan. I dobro je da se bojim takvo što izreći jer znamo da je daleko od istine, a o Božjoj pravednosti možda nas najbolje pouči ona priča o dva anđela koji su gostoprimstvo potražili prvo u kući pohlepnog bogataša, a onda u kući velikodušnog siromaha.

Božja je ljubav za nas nedohvatljiva umom, ona je dohvatljiva samo srcem, srcem koje se otvara da bude napunjeno Božjom pravednošću i ljubavlju.

Treći naš zaziv veli: “Srce Isusovo dobrote i ljubavi puno”. U Bibliji na jednom mjestu stoji: “malo je dobrih!” Kažu da čovjek u životu može imati samo par dobrih prijatelja. Da je netko bio dobar čovjek, ljudi mu obično priznaju tek nakon njegove smrti itd. S pravom se onda možemo zapitati: Ma kako biti dobar, kako se postaje dobar? Poznavajući i priznajući sebe a opet ne zaboravljajući na drugoga. Isus je onu biblijsku od malo dobrih još pooštrio. Kad ga je onaj mladić oslovio “Učitelju dobri”, Isus mu oštro odgovara: “Što me zoveš dobrim, jedan je Dobri” (usp. Lk 18-19). A ipak Isus ima sve karakteristike da ga baš tako nazovemo, on ima sve karakteristike čovjeka za koga obično velimo da “ima dobro srce”. Ima običnost – hodao je s običnim ljudima; velikodušnost da sve dijeli, otvorenost na sve koji ga zaištu. To srce, iako pravedno, puno je sućuti za čovjeka, čovjek u njemu zaista može naći ocean dobrote i ljubavi za sebe. U svakoj svojoj izgubljenosti i tjeskobi srce Isusovo ostaje ranjeno, ljubavlju otvoreno za potrebe grešnika. Ono je zato samoranjeno da bi mi izgubljeni i kratkovidni ljudi mogli naši lakše put. Nije lako nekome otvoriti srce, najintimniji dio nas. Ponekad to ne čine čak ni oni najbliži: muž ženi, žena mužu, djeca roditeljima ni roditelji djeci. Bog naš imao je toliko ljubavi da je upravo to učinio. Zahvaljujmo mu crpeći još jednom snagu i ljubav koju nam samo on može dati da živimo, više ljubeći, nadajući se i vjerujući mu.

Shvatili smo, nadam se kako ćemo to činiti – dajući mu svoje srce kao dar, prislanjajući ga uz njegovo i učeći se od njega ljubiti i živjeti.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, lipanj 2010.
 
Da biste komentirali, prijavite se.