Svi sveti; Važan je dan!

Živeći svoj svakodnevni život otkrio sam jednu bitnu činjenicu. Svaki put kada se zatvaram u svoju sebičnost i izolaciju, zatvaram se i od drugih i od Gospodina. Svaki put kad se u molitvi Njemu otvorim, On kao da me nutka da pođem drugima, i znanima i neznanima.
Autor: p. Antun Volenik Photo: posusje.net petak, 31. listopada 2014. u 14:29
Živim u blizini najljepšeg zagrebačkog groblja Mirogoja. Nekom se to može učiniti malo morbidno, no meni je drago da živim kraj tog mjesta, kršćanskog groblja koje je još i tako lijepo uređeno. Zašto? Prolazeći kraj njega, šetajući tim grobljem uvijek počinjem biti svjestan svoje prolaznosti i divnog dara života koji mi je dan. Naš veliki fra Bonaventura Duda zapisao je negdje u svojim Mirogojskim šetnjama: “Život vječni davni je san čovječanstva. Stoga smrt nije točka nego dvotočka, a grob nije bezdana provalija nego most prema vječnosti.”

Svake godine svetkovina Svih Svetih uz to što me nutka da pođem na groblje zapaliti svijeću na grobovima svojih milih i dragih, nutka me da se zapitam gdje sam to ja, što sam učinio od ovih godina života koje su mi do sada date. Jer što sam stariji, osjećam što i svi kad prođu godine mladosti: život prolazi brzo i mi letimo odavde. Kada se obazrem na ovih devetnaest godina redovničkog života i pomislim kako je to puno ili malo, ili ovih trideset osam koje izgledaju kao nekih pola puta punine života, skužim konačno da je istina ono što su mi stariji nekad znali reći: godine ništa ne znače. Samo zato što one prolaze, ti ne postaješ ni pametniji ni svetiji ni generalno bolji – ma, zapravo, ni mudriji.

Važan je dan!

Ono prošlo više ne mogu popraviti. Nemam pojma što će biti sutra. Jedna moja dobra prijateljica zna mi reći, kada me vidi u brigama i tjeskobama glede moje budućnosti – ma za pet minuta može ti pasti cigla na glavu i više te neće biti. Pa i Isus nam je rekao da se trebamo brinuti samo za današnji dan.

Da, ja danas želim živjeti! Ima toliko događaja koji me očekuju, toliko ljudi koji me iščekuju, toliko sunca koje me želi ogrijati, toliko ljepote koja me želi zagrliti. Svjestan sam da nisam morao biti rođen i živjeti, nego je to samo Njegov dar. Zato sam istinski zahvalan mojim roditeljima Dragi i Emi čija imena ovdje s ljubavlju ispisujem, po kojima se taj dar dogodio. Svjestan sam da ste me odgojili i da sam stasao uz pomoć tolikih sada uglavnom pokojnih i da sam izdanak (dopustite mi ovo privatiziranje) sa stabala Volenika i Klaića, Šredla i Webera. Zato sam neizmjerno zahvalan Gospodinu na onom najvažnijem – da sam dio i kršćanskog stabla i da duboko vjerujem da moj Otkupitelj živi. Znam da sam u Njemu i po Njemu povezan ne samo sa svojim krvnim precima, što me je definitivno odredilo kao čovjeka, nego da sam u Njemu povezan i sa svima pokojnima iz moje sadašnje, duhovne obitelji Družbe Isusove koji sam slobodno izabrao, kao I svim drugim, dragim ljudima koji nas pretekoše u vječnosti.

Kada stojimo pred pitanjima našeg vlastitog života, sreće pa konačno I svetosti na koju smo svi pozvani, možemo se zapitati želim li sad, danas uistinu živjeti upravo ovako. Za mene konkretno to bi pitanje glasilo: želim li i dalje živjeti kao svećenik i isusovac? Živjeti svoje svećeništvo ne mogu I ne želim bez tebe, Gospodine. Previše je tu, ljudski gledano nelogičnosti I neprirodnosti, izvještačenosti i glume, moje malenosti i nedoraslosti. Samo kad sam s tobom sjedinjen, Gospodine, sve to nestaje, sve to postaje manje bitno i važno. Tada si mi ti jedini važan jer jedini daješ značenje i smisao ne samo mome svećeništvu, već i cijelom mom životu. Samo s tobom ono lijepo i dobro u životu postaje uistinu prekrasno i predobro, a ono loše I grešno se gubi pred tvojom ljubavlju i milosrđem.

Zato, Gospodine, i danas želim reći onaj Marijin “neka mi bude” i kao čovjeku i kao muškarcu, kao isusovcu i konačno kao svećeniku, upravo ovakav život, ovakvo vrijeme i ovakvi ljudi koje si mi namijenio. Nešto mi govori da je to početak puta, odškrinuta vrata prema punini života, prema radosti i svetosti života. Jer što je drugo svetost nego povezanost s tobom u dobru i zlu, životu i smrti. Raj i pakao definitivno počinju već ovdje, a ja bih ipak u Raj. Zato, Gospodine ne daj da se ovdje izgubim i da te zaboravim. Tvrdnja da ono što činimo ovdje u vremenu ima odjeka u vječnosti, nije samo zgodan citat za neki pogrebni govor – ona je istina našega života.

Živeći svoj svakodnevni život otkrio sam jednu bitnu činjenicu. Svaki put kada se zatvaram u svoju sebičnost i izolaciju, zatvaram se i od drugih i od Gospodina. Svaki put kad se u molitvi Njemu otvorim, On kao da me nutka da pođem drugima, i znanima i neznanima. Ovi dani pozivaju me da se u molitvi sjetim, otvorim osobito prema onima koji nas već napustiše. Naša užurbana svakodnevica kao da nas tjera da zaboravimo i na žive i na mrtve i mislimo samo na sebe. Pokušajmo joj se danas otrgnuti i sjetiti se, barem u molitvi pokojnih, a ne zaboravimo i naših živih koji su katkad te molitve i potrebniji jer im propast, na ovaj ili onaj način, već sad prijeti. Zato svima njima želim posvetiti jednu pjesmu od drage mi Celine Dion (svima vam je poznata iz filma Titanic). U originalu se zove “Je ne vous oublie pas”.

Ne želim zaboraviti
Odsutna bijah i možda tada
kao da sam udaljila se ja
I činilo se kao da sam izgubila put
Kao da sam se promijenila
Zato sada s nekoliko nježnih riječi
želim vam tek reći
zaboravit vas neću, ne, nikada
tako ste duboko u meni
u mom životu i u svemu što radim
moje prve ljubavi i moji prvi snovi
došli su s vama
priča koju samo mi znamo
Ne zaboravljam vas, ne, nikada
Vi znate toliko o meni
O mom životu, o svemu što učinih
Svoju sreću a i suze
dijelila sam s vama
priča koju samo mi znamo
ne zaboravljam vas ja

A vrijeme može okovati
Naše želje i snove
Učinila sam svoje izbore i odlazila
Ponekad za njih cijenu platila
Život mi se osmjehne ili me povrijedi
I bez obzira kakav on bio
zaboravit vas neću, ne, nikada
tako ste duboko u meni
u mom životu i u svemu što radim
moje prve ljubavi i moji prvi snovi
došli su s vama
priča koju samo mi znamo
ne zaboravljam vas ja
Pa odem li i na kraj svijeta
naša priča prestati neće
zaboravit vas neću, ne, nikada
tako ste duboko u meni
u mom životu i u svemu što radim
moje prve ljubavi i moji prvi snovi
došli su s vama
priča koju samo mi znamo
Ne zaboravljam vas, ne, nikada
Vi znate toliko o meni
O mom životu, o svemu što učinih
Svoju sreću a i suze
dijelila sam s vama
priča koju samo mi znamo
ne zaboravljam vas ja
ne zaboravljam vas ja

Zamet, Rijeka 2008.
 
Da biste komentirali, prijavite se.