1. nedjelja Došašća; Abba!

U plaču djeteta po kojem me je moj božanski Otac ponovo rodio i preporodio. I zato s radošću ulazim u još jedno došašće, i zato s radošću želim bdjeti, kako nas poziva današnje evanđelje, bdjeti i iščekivati dolazak Božjega Sina.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: pixabay.com petak, 28. studenog 2014. u 11:26
Na početku ove propovijedi u napasti sam napisati: Sretna vam Nova godina! Naravno, ne misleći se pridružiti općoj predbožićnoj i prednovogodišnjoj ludnici kupovanja koja se zahuktava. Mislim na novu liturgijsku godinu, mislim na novo otvaranje Knjige, knjige evanđelja koja se ove godine otvara na stranicama Markova evanđelja. Najkraćeg, bibličari kažu i najranije napisanog od sva četiri evanđelja.

U Bruxellesu, u katedrali, imaju cijeli happening “otvaranja Knjige” na početku adventa. Prošle godine doveli su jednog slijepca da ju otvori. Samo simbolična gesta? Nismo li svi mi ponekad slijepci nad događajima vlastita života? Zar nemamo često potrebu da nas netko povede za ruku kroz tame i nesigurnosti vlastitog života? Ako se pred drugima i pravimo jaki, ne zaboravimo da smo pred Bogom uvijek i zauvijek samo djeca. Koja rastu, koja sazrijevaju, koja trebaju biti odgovorna i zahvalna svome Ocu i koja trebaju proći sve faze rasta u odnosu prema svome nebeskom Ocu.

Imati oca, odlučnog i nježnog, ogroman je dar s neba koji mnoga djeca, iz ovog ili onog razloga nisu osjetila. Bilo da oca nikad nisu ni upoznala, bilo da on sam nije znao ili mogao biti takav – novac, mentalitet, siromaštvo, alkohol, grubost vlastitoga oca ili tko zna koji drugi razlog – zna udaljiti oca od djeteta. Ako nas išta na ovoj zemlji oblikuje kao ljude, to je ljubav i pažnja vlastitih roditelja. Ono što nas prvo ranjava, manjak je te ljubavi – makar bio i nenamjeran. I onda se sasvim logično pitamo: Brine li se Bog za sve one koji su na ovaj ili onaj način ostali bez te ljubavi? Brine li se za one koji su je izgubili smrću svojih roditelja? Konačno, zašto je Bog “samo” Otac – zar on ne zaslužuje i naziv Majke? Bog nije naš Otac samo po tome što nas je stvorio, ako ćemo reći izvorno biblijski, on nije naš Otac samo po tome što nas je napravio! On je naš Otac jer nas je posinio, jer nam je dao svoga Jedinorođenca, Isusa, za brata, brata koji nam je dao svoju majku za Majku. Bog nas je preko Isusa ponovo rodio iz vode i Duha Svetoga kroz sakramente koje imamo. Zato Boga zovemo svojim Ocem, Ocem koji se svojom očinskom brigom stara o meni, čije je očinsko srce otvoreno do kraja za mene.

“Gospodine, ti si otac naš” (v. Iz 63,16), riječi su prvog čitanja iz knjige proroka Izaije koje smo danas čuli i kojima smo započeli ovogodišnji advent, iščekivanje rođenja Božjega Sina. Božjeg Sina koji će “kad naraste” nas naučiti da imamo tatu, abba, kako ga je on zvao, na nebesima. Ne znam ima li bolja kateheza o Božjem očinstvu i majčinstvu od one koju nam je ostavio Ivan Pavao II. na CD-u Abba, pater. Evo i hrvatskog teksta u slobodnom prijevodu:

Pogledaj, Gospodine, i smiluj nam se jer smo sagriješili tebi. (Korizmena liturgija)

“Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče!” (Rim 8,15)

“Obznanjujem odluku Gospodinu: Gospodin mi reče: Ti si sin moj, danas te rodih” (Ps 2,7).

“Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin” (2 Sam 7,14).

To su proročke riječi, one govore o Bogu koji je Otac u najdubljem i najautentičnijem smislu te riječi. Veli Izaija: “Pa ipak naš si otac: Gospodine, mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih”. (Iz 64,7)

“Sion reče: Bog me ostavi, Gospod me zaboravi. Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49, 14-15).

Bitno je da se u odlomcima proroka Izaije Božje očinstvo obogaćuje značenjem koje se nadahnjuje majčinstvom. Isus, puno puta, naviješta Božje očinstvo prema ljudima nadovezujući se na brojne izraze sadržane u Starom zavjetu. Za Isusa Bog nije samo Otac Izraela, Otac ljudi, nego, Njegov Otac, Moj Otac!

Moj nebeski Otac šalje mi brata, ponovo me rađa da bih i ja bio njegov ljubljeni sin. Sin koji se, svjestan sebe, ipak mora s prorokom zapitati: “Zašto; Gospodine, zašto nas puštaš da lutamo daleko od tvojih putova, zašto si dao da nam srce otvrdne?” (v. Iz 63,17). “Razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša kao haljine okaljane. Svi mi kao lišće otpadosmo i opačine naše kao vjetar nas odnose” (v. Iz 64, 4-5).

Jeste li se ikad pitali zašto se Bog gnjevi, ljuti? Ne mislim samo na ono – eto, bio sam zločest pa sam naljutio Boga – to je, mislim, prilično infantilno razmišljanje. Zašto se on uopće ljuti, on, Svemoćni Gospodar života i smrti. Čitanja ovih zadnjih dana govore o posljednjim stvarima, o čaši gnjeva Božjega kako to opisuje knjiga Otkrivenja.

Zašto se Bog ljuti? Recimo ovako: to je njegov način da nam pokaže da je ranjen, da osjeća naše ponašanje koje je nepravedno – bilo prema nekom drugom njegovom ljubljenom sinu ili kćeri, bilo prema njemu samom. Drago mi je da je Bogu poznat i taj osjećaj jer i ja se tako često ljutim. Ali ne zaboravimo, moja mala, sebična, razarajuća ljutnja nema veze s onom Božjom. Njegova ljutnja je pravedna. On i dok se ljuti, ima jasan plan s čovjekom – u Otkrivenju to je tako jasno izrečeno. Ako ćemo ići u mistiku, to je njegov zadnji krik ljubavi prema čovjeku. Čovječanstvo je taj krik ljubavi čulo i na drugi način. Čulo ga je u kriku plača novorođenoga djeteta u jaslicama Betlehema. U plaču djeteta po kojem me je moj božanski Otac ponovo rodio i preporodio. I zato s radošću ulazim u još jedno došašće, i zato s radošću želim bdjeti, kako nas poziva današnje evanđelje, bdjeti i iščekivati dolazak Božjega Sina.

Ako netko još nije našao odgovor na onaj “zašto” iz prvoga čitanja (koji nas uvijek pomalo brine), možda najbolji odgovor daje pjesma Arsena Dedića:

Koliko si mi samo, Isukrste, dao mogućnosti.
Zašto nisi ograničio moju ruku,
ili moje srce, ili radoznalu glavu,
jer sad ovo što mislim
mogu reći jednom riječju,
ili prešutjeti knjigom.
Mogu prevariti onu koju volim
i one koje volim.
Mogu lako izigrati svoju braću i svoju djecu
i ubiti beskorisno.
Stvarno mogu ovu pjesmu vući do posljednjeg dana,
a možda sam je već negdje davno završio.
Dao si mi mogućnost da sve probam,
da sve osumnjičim, sve ispitam i osjetim,
da na sve pljunem ili poljubim.
Preda mnom je najveće iskušenje
da, evo sada, kažem istinu ili ne,
a dao si mi vještinu da slažem
tako da nitko, ni biljka,
ni rastvorena žena, ni more preda mnom,
ni ti, ni Bog, to ne vidite,
ali onda bi me ostavio samog
i moja bi me istina ubila odmah.
Ovako živim od toga
što se umijem pomalo oslobađati,
a ne mogu odjednom.

Blagoslovljeno došašće svima!

Bruxelles, 27. studenoga 2005.
 
Da biste komentirali, prijavite se.