2. nedjelja Došašća; Glas viče u pustinji

Dolazak Kristov u to i takvo ljudsko tijelo i ljudsku povijest, kršćaninu je najveća utjeha, utjeha da će usprkos svim lutanjima i nesnalaženjima moći naći svoj put i da će već na tome Putu vidjeti kako je blizu Cilju, da će se već na Putu utješiti i obradovati.
Autor: p. Antun Volenik, SJ subota, 06. prosinca 2014. u 08:25
Neobičan čovjek, taj Ivan Krstitelj. Već od majčine utrobe nema mira – “zaigra mi čedo u utrobi”, (v. Lk 1,44) kaže Elizabeta kada je začula Marijin glas. I dok Ivana danas promatram u Judejskoj pustinji i uz obale rijeke Jordana i opet mi se čini – neobičan čovjek neobična izgleda. Čak i za ono vrijeme Ivan je neobičan i to je vjerojatno prvi razlog zašto privlači mase. Iako potiče iz uvažene svećeničke obitelji – sjetimo se koju je čast imao Zaharija, koji je jedini za cijeli narod prinosio žrtvu u Hramu – on ostavlja sve i odlazi u pustinju navješćivati dolazak Onoga koji ima doći.

Volim Ivanove slike i ikone – duge crne kose i brade (što bi i odgovaralo jednom Židovu nasuprot “pobožnih” Isusovih slika s kovrčavom plavom kosom i bradicom), mršavog, asketskog tipa koji je sav usmjeren da ljudima pokaže na Krista.

Ali ono što frapira u Ivanovu životu je njegov boravak u zatvoru i smrt. Iako ga je Bog izabrao od začeća i dao mu ulogu najvećeg od svih rođenih od žene, ipak Ivan nije izuzet od ljudskih pitanja i sumnji. Sjećamo se njegove poruke iz Herodova zatvora Isusu: jesi li ti Krist ili drugoga da čekamo? (usp. Mt 11,3) Ivan koji je pokazao na Krista imao je trenutak kada se zapitao, kada mu ništa nije bilo jasno. Zaista, postoje situacije u životu, kad smo pritisnuti i stiješnjeni kao u zatvoru, kad nam nije lako prepoznati Krista u vlastitom životu. Pa i Ivanova smrtna presuda, izmamljena senzualnim plesom jedne djevojke pred pripitim kraljem, čini se tako nedostojna velikog proroka i asketa. No Ivan je i tu bio dosljedan do kraja: “ne smiješ imati žene svoga brata” (usp. Mt 14, 3-4) rekao je jasno kralju i ta ga je jasna osuda stajala života. Takav Ivan, koliko ga možemo rekonstruirati iz evanđelja i drugih izvora – stoji danas tu pred nama, glasno nas pozivajući: “Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze” (Mt 3,36).

Današnje evanđelje Ivanu daje posebno ime, gotovo sinonim: “Glas viče u pustinji” (Mt 3,3a). Taj glas i ono što on izgovara jesu ujedno i početak Radosne vijesti – evanđelja Isusa Krista. Evanđelju, Radosnoj vijesti znamo evo početak (naš dragi sv. Marko kao i Ivan Evanđelista istom riječju arche – početak, započinju svoja evanđelja), a znamo mu i kraj – konačno ispunjenje ljudske povijesti u Kristu Isusu. U međuvremenu, traje ova ljudska povijest koju mjerimo ljudskim danima od kojih je jedan dan u Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. U toj ljudskoj povijesti mi smo potrebni snažnog glasa koji će i nama zatrubiti i pokazati na Gospodina.

Želio bih spomenuti samo neke.  U Crkvi se 3. prosinca slavi sv. Franjo Ksaverski, čovjek koji je Krista pokazao najvećem i najmnogoljudnijem kontinentu na Zemlji – misionareći u Aziji. Time ujedno počinje i godina velikog jubileja Družbe Isusove – 450 godina od smrti sv. Igancija Loyolskog i 500 godina od rođenja sv. Franje Ksaverskog i Petra Favera.

Sv. Franjo Ksaverski piše u jednom svome pismu iz Indije sv. Iganciju: “Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga da ih privede kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da protrčim europskim učilištima, osobito pariškim (tamo su Ignacije, Franjo i Faver zajedno studirali), pa da luđački iz sveg glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: ‘Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!’” Prošao je tako Franjo Indiju, Molučke otoke, Japan, a umro je na jednom otoku pred kineskom obalom. Umro je sam, bez sakramenata, on koji je tolikima podijelio sakramente. Bio je glas za svoje vrijeme, Ivan svoga vremena. Istini za volju, mi bi danas, 40 godina od II. vatikanskog koncila (kojemu obljetnicu također slavimo ovih dana) malo drugačije objasnili teologiju spasenja, ali i nastavili u istom tonu kao što i on završava to svoje pismo: “O, kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti (poslu, novcu, sportu, seksualnosti, užicima) prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenosti i povjerene talente!”

II. vatikanski koncil koga spomenuh također je bio glas, glas vremena koji je želio cijelom svijetu – i bijelom i crnom i žutom – ponovo reći na nov način – Krist je ovdje, Krist je prisutan u svijetu i Krist vlada svijetom.

Za svako vrijeme i za svaku generaciju Bog daje ljude i događaje koji nas upozoravaju i pozivaju da podignemo glave i da pogledamo prema Kristu. Istovremeno, Bog računa na našu malenost, na našu ljudskost koja puno češće nego Ivan Krstitelj pita: jesi li ti zaista Krist?

Sjetimo se samo zadnjeg teškog iskušenja našeg vlastitog naroda, rata i progonstva. Iz takve situacije progonstva piše nam danas i naš dragi Izaija prorok u prvom čitanju. Progonstvo je stanje kada nada da ću se vratiti u vlastiti dom polako umire i potrebno je puno vjere da ne bi umrla zauvijek. Svi koji su prošli iskustvo progonstva poznaju taj osjećaj. No Bog ne dozvoljava da umre nada, ne dozvoljava da nestane vjere. Riječima: Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš (Iz 40,1) započinje Izaijina Knjigu utjehe (kako se naziva drugi dio knjige Izaije proroka). Početak evanđelja, Radosne vijesti, početak je i utjehe za kršćanina kojeg vlastito ljudsko iskustvo uvijek podsjeća na malenost, nesigurnost i lomljivost. Dolazak Kristov u to i takvo ljudsko tijelo i ljudsku povijest, kršćaninu je najveća utjeha, utjeha da će usprkos svim lutanjima i nesnalaženjima moći naći svoj put i da će već na tome Putu vidjeti kako je blizu Cilju, da će se već na Putu utješiti i obradovati.

Bruxelles, 4. prosinca 2005.
 
Da biste komentirali, prijavite se.