3. nedjelja Došašća; Radujte se

Čitanja nam danas daju i “odu radosti”, najljepšu pjesmu Novoga zavjeta – Marijin Veliča. To nije samo Marijina pjesma, ona prorokuje za čitavu Crkvu i svakog kršćanina – svak od nas može pjevati s Marijom njezin Veliča.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: commons.wikimedia.org subota, 13. prosinca 2014. u 16:25

Današnjim čitanjima duboko odzvanja riječ, poziv radujte se. Gospodin nam želi dati volje i snage za onu pravu radost – ne one bezvezne, isprazne radosti koje se lako zasjene brigama i problemima svakodnevice, nego onu istinsku, tihu radost mira u srcu. Advent kao i korizma vrijeme je ozbiljnosti, po mogućnosti posta, obično tada nema vjenčanja ili posebnog kićenja crkve. No dvije su nam nedjelje dane kao neki predah, kao putokazi ka radostima nastupajućih blagdana. Sada u adventu to je upravo ova nedjelja koji nazivamo – Gaudete, a u korizmi bit će to nedjelja Letare, obje u značenju veselite se, radujte se. Kada bismo doslovno preveli onaj anđeoski pozdrav kojim je anđeo Gabrijel pozdravio Mariju, navijestivši joj rođenje Sina Božjega, bilo bi to upravo Raduj se, Marijo

Zato je i naš stari poznanik prorok Izaija danas pun radosti: “Radujem se u Gospodinu, radujem” (usp. Iz 61,10). On dakle izriče one riječi kojima će se Isus objaviti kao Božji pomazanik, Mesija, svom gradu Nazaretu i cijelom svijetu; “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza” (v. 4,18). Njegovi Nazarećani nisu ga shvatili, štoviše htjeli su ga ubiti i zato on tamo ne učini ni jedno čudo. Ponekad se i nama dešava isto, ne shvatimo ga, hoćemo da on bude po našim ljudskim mjerilima i onda naša srca ostaju slomljena, ostajemo zarobljeni. A potrebno je samo malo iskrenosti prema sebi i čišćenja svojih puteva i pogleda da nas Isus oslobađa i liječi.

Čitanja nam danas daju i “odu radosti”, najljepšu pjesmu Novoga zavjeta – Marijin Veliča. To nije samo Marijina pjesma, ona prorokuje za čitavu Crkvu i svakog kršćanina – svak od nas može pjevati s Marijom njezin Veliča. Ipak, možda ne svako! Ta pjesma, kao i sve što je povezano s Marijom, namijenjena je malenima, poniznima. Nitko velik, bogat, nadut svojim znanjem ili zaslugama, ne može shvatiti Mariju. A tko ne shvaća Mariju, mislim da jako teško može shvatiti Krista, Krista u njegovoj cjelovitosti, od Stvaranja do Apokalipse.

Oni koji su imali milost posjetiti Svetu zemlju mogli su posjetiti i mjesto gdje se zbio susret dviju majki Marije i Elizabete, gradić Ein Karem, u blizini Jeruzalema. 

I dok s Marijom pjevamo Veliča pred nas izlazi lik Ivana Krstitelja. Svojom pojavom, a još više porukom izazvao je zbunjenost u narodu. Toliku zbunjenost da je to izazvalo pažnju i u Jeruzalemu, među učenom i vladajućom klasom, svećenstvom, farizejima i levitima. Ovih zadnjih godina imali smo prilike više puta u našem narodu to promatrati. Ljudi – svećenici s Božjim darovima – p. James, vlč. Sudac i slični skupili su mnoštvo govoreći o Kristu. I svi su se uzbunili, i novinari i obični ljudi, pa i svećenici i biskupi. Uvijek kada se oko nekoga skuplja puno ljudi, to miriše na revoluciju ili probleme. Pitanje je uvijek isto; u ime koga ili čega taj čovjek uspijeva skupiti toliki broj ljudi? Što govori i što poručuje? Tko je on u stvari? Zato i ova “visoka delegacija” poslana iz Jeruzalema, postavlja Ivanu direktno pitanje: “Tko si ti?” (Iv 1,19). Ivan ne tumači puno, ne upotrebljava nerazumljive riječi, nego jednostavno kaže: “Tko sam ja?! Glas koji viče u pustinji” (usp. Iv 1,23).

Izraz Glas koji viče označava i one koji prodaju novine ili rade na tržnici. Hebrejska riječ qara isto tako znači i proročki glas koji je nadahnut (koji u arapskom daje Kur”an; uzvik, poziv). I taj glas viče – pripravite put! To “pripravite” može se isto tako prevesti s riječju “raščistite”, raščistite put ka Gospodinu. Jer on je zakrčen svim mogućim idolima povijesti, trga (novca), ljudske gluposti i sebeljublja. I zato ne vidimo Boga koji je među nama u liku čovjeka; “među vama stoji onaj koga vi ne poznajete” (usp. Iv 7,28). Poći “na onu drugu stranu Jordana” znači poći iz svoje sigurnosti (pa je to znam, sto puta sam to čuo), iz centra svoga malog svijeta (što je bio Jeruzalem za te Židove) i krčiti svoj put ka Bogu čija je ljubav za nas stalna i beskrajna, a mi ga otkrivamo uvijek novog i drugačijeg, zbog kojeg ću morati žrtvovati mnoga moja ustaljena uvjerenja i običaje (o grešnim sklonostima da i ne govorim). I ne zaboravimo, to je tek početak puta.

Da na tom putu ne klonemo, nego dapače da putujemo radosni, pročitajmo još jednom riječi sv. Pavla koje smo danas čuli: “Braćo! Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite” (1 Sol 5,16).

Bruxelles, 11. prosinca 2005.
 

Da biste komentirali, prijavite se.