30. nedjelja kroz godinu; Mali princ

Znajte biti Bogu zahvali za tjelesni vid, ali ga još više molite za onaj unutarnji, onaj kojim jedino možemo vidjeti bitne stvari u životu. I nikada ne dopustite da vas nadvladaju vlastite tmine.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 26. listopada 2012. u 00:00

Za razliku od ostalih kršćana, mi katolici imamo duboko usađenu duhovnost prema onom što nazivamo Presveti oltarski sakrament, čuvanju euharistijskog kruha, tijela Gospodnjega prema kome svatko od nas, vjerujem, gaji tihu pobožnost ostajući barem malo u tišini sa svojim Gospodinom čiju prisutnost prepoznajemo u maloj crvenoj žaruljici negdje kraj svetohraništa. Oni pobožniji rado pođu i na zajednička klanjanja, adoraciju pred tim Presvetim sakramentom izloženom u zrakastoj i pozlaćenoj stvari koju nazivamo pokaznica.

Predvodeći takva klanjanja i tražeći pravu riječ pred tom tajnom, velikog Boga skrivenog u komadiću kruha, hostije, otkrio sam da upravo ovo evanđelje koje danas čitamo pruža poruku i odgovor na pitanje tko je taj skriveni Bog kome se molim i od koga očekujem pomoć.

Upoznajmo malo Jerihon na čijim se gradskim vratima događa ovaj susret Isusa i Bartimeja. U evanđelju, ovaj grad nema baš najbolju reputaciju. Granični je to grad, i oaza nedaleko Mrtvoga mora, grad trgovine i carine. Nedaleko od Jerihona Isus je iskušavan od Sotone, na silasku iz Jerihona onog čovjeka iz Isusove prispodobe o dobrom Samarijancu, opljačkaju razbojnici, upravo u Jerihonu Isus sjeda za stol sa grešnicima i carinicima u kući Zakeja carinika…

Upravo takva mjesta i takvi ljudi Isusu su, čini se, izazov da se zaustavi, da čuje i da djeluje. Po evanđeljima, iz Jerihona poznajemo imenom samo dva čovjeka. Jedan je bio prezren zbog svoga grešnog života i nepravedno stečena bogatstva – carinik Zakej, a drugi zbog svoje tjelesne mane i krajnjeg siromaštva – slijepi prosjak Bartimej. Obojica čine napor, trude se vidjeti i dozvati Isusa – Zakej trči ispred mnoštva i penje se na obližnje drvo da bi ga vidio, a Bartimej vičući moli: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se! I obojica bivaju uslišani…

No pogledajmo Bartimeja. Slijep je, ne vidi ni gdje je ni kako izgleda taj Isus. Ima samo vjeru da je to taj Mesija koji slijepe oči otvara, kako su o njemu prorokovali proroci.

Osobno, svaki put kad se nađem pred Gospodinom skrivenom u misnom kruhu, hostiji osjećam se kao Bartimej. Ne vidim ništa osim to malo tijesta preda mnom, a tmine u meni govore mi da i nema ništa osim toga, da me to malo kruha ne može ni nahraniti a kamoli spasiti, uslišati moje molitve. Bartimejeva sljepoća tada dolazi u pomoć mojoj i s njim se usudim i sam moliti: Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!

Imati zdrav vid, zdrave oči, jasno i nadaleko vidjeti veliki je Božji dar. Naravno, njegovu vrijednost vidimo – niti ovdje ne možemo izbjeći taj glagol – tek kada taj dar izgubimo, kada nam se tjelesni vid gubi i muti. Čuvati nešto kao zjenicu oka lijepa je biblijska izreka koja jasno govori o vrijednosti tjelesnoga vida.

No, ni najbolji vid ne može nam pomoći vidjeti i osjetiti najvažnije, najbitnije stvari u životu. One za koje nam je potrebno puno vremena i puno strpljenja, puno tišine i puno pažnje. Možda nam to najbolje može ispričati Mali princ:

Reče mu lisac: Moj život je monoton. Ja lovim piliće a ljudi love mene. Svi pilići su slični i svi ljudi su slični. Pomalo se dosađujem. Ali ako me pripitomiš, moj će se život promijeniti. Prepoznavat će šum koraka koji će biti drugačiji od svih ostalih. Šum drugih tjera me da se sakrijem pod zemlju. Tvoj će me pozivati da izađem iz jazbine, kao glazba. Pogledaj! Vidiš li tamo ona polja pšenice? Ja ne jedem kruh. Pšenica je za mene bezvrijedna. Pšenična polja ništa mi ne znače. A to je tužno. Ali ti imaš kosu boje zlata. Kada me pripitomiš to će biti tako divno! Pšenica, koja se zlaća, podsjećat će me na tebe. I ja ću zavoljeti šum vjetra u žitu …
Lisac ušuti i dugo se zagleda u maloga princa:
– Molim te… pripitomi me, reče mu lisac.
– Želio bih, odgovori mali princ, ali nemam baš puno vremena. Trebam pronaći još prijatelja i upoznati puno drugih stvari.
– Dobro se upozna tek ono što se pripitomi, reče lisac. Ljudi nemaju više vremena išta upoznati. U trgovinama kupuju stvari koje su već spremne za uporabu. Ali kako ne postoji niti jedna trgovina prijatelja, ljudi više nemaju prijatelja. Ako želiš prijatelja, pripitomi me.
– Što treba učiniti? reče mali princ.
– Treba biti strpljiv, odgovori lisac. Trebaš prvo sjesti malo dalje od mene, ovako, tamo u travu. Ja ću te gledati kraičkom oka, a ti ne reci ništa. Govor je izvor nerazumijevanja. Ali, svakoga dana možeš sjesti malo bliže…
Sutradan, mali princ je došao ponovo.
– Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme, reče lisac. Ako dođeš, na primjer, u četiri sata poslije podne, već u tri ja ću se početi radovati. Kako vrijeme bude odmicalo ja ću se više radovati. U četiri sata bit ću već uzbuđen od radosti; tako ću otkriti što je sreća! Ali ako budeš dolazio bilo kada, nikada neću znati kada trebam pripravit svoje srce … Za to je potreban obred.
– Što je to obred? reče mali princ.
– To je također nešto na što se skroz zaboravilo, reče lisac. To je ono što je potrebno da jedan dan bude drugačiji od drugoga, jedan sat od drugog sata.
(…)
Tako je mali princ pripitomio lisca. A kada se približio čas rastanka:
– Ah! reče lisac… Zaplakat ću...
– Ti si kriv, reče mali princ, ja te nisam želio ražalostiti, sam si želio da te pripitomim…
– Pa da, reče lisac.
– Ali plakat ćeš! reče mali princ.
– Pa da, reče lisac.
– Pa onda nisi ništa dobio!
– Dobio sam, reče lisac, radi boje žita.
(…)
– Zbogom, reče…
– Zbogom, reče lisac. Evo moje tajne. Vrlo je jednostavna: Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.
– Bitno je očima nevidljivo, ponovi mali princ da bi zapamtio…


Znajte biti Bogu zahvali za tjelesni vid, ali ga još više molite za onaj unutarnji, onaj kojim jedino možemo vidjeti bitne stvari u životu. I nikada ne dopustite da vas nadvladaju vlastite tmine. Umjesto njih slušajte Božji glas koji se nalazi u svima nama i koji nam govori iz dubina našega srca, kao što kažu riječi pjesme iz Taizéa: Kriste tvoj lik nek svijetli u meni, ne daj da tmine mi moje govore. Kriste, tvoj lik nek svijetli u meni, svojom ljubavlju zaštiti me.

Bruxelles, 29. listopada 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.