32. nedjelja kroz godinu; 95 posto svega rješava se novcem

Nevjerojatna je moć novca – zgodno nam to kaže i ona izreka da novac vrti svijet. Potrebno nam je prvo priznati da nas novac zarobljava. A zatim nam ponovo treba Isusova logika koja nam kaže da je novac samo stvar, sredstvo kojim se eto i Bog služi i na neki način, ali koji dobiva na vrijednosti tek kad se daje.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 09. studenog 2012. u 00:00

Ne bih se htio ponavljati s konstatacijom tko je danas najbliži pismoznancima s kojima Isus započinje i današnje evanđelje. Netko drugi ovoga puta stoji u centru Isusove poruke. Jedna siromašna udovica, simbol svih onih koji su se spremni odreći onoga bitnog u svome životu da bi pridonijeli za Gospodina.

U doba kad žena zauzima sve važnije mjesto u ovom našem zapadnjačkom društvu – pogledajmo samo nekoć isključivo muška zanimanja koja su se danas poprilično feminizirala kao npr. liječničko – mi uopće nismo svjesni revolucionarnosti Isusova naglašavanja vrijednosti žene u njegovoj povijesti spasenja – od majke Marije, preko žene Samarijanke do žene grešnice i evo, ove udovice danas koju Isus stavlja ispred svih važnih i bogatih jeruzalemskih Židova.

Ako je žena u Isusovo vrijeme bila na rubu svih događanja i shvaćena kao manje vrijedna, onda su udovice bile pravi primjer za to. Izgubivši potporu i zaštitu muža, i u ekonomskom i u društvenom pogledu, bile su zaista na dnu društvene ljestvice, obično živeći u krajnjem siromaštvu.

Kao što vidimo u današnjem prvom čitanju, Isus nije jedini koji naglašava vrijednost tih žena. Čini to već Prva knjiga o kraljevima u kojoj pratimo životni put jednog od najvećih proroka Staroga zavjeta, Ilije.

No, udovica iz Serfate Sidonske važna nam je još zbog nečega – ona je klasični primjer kako Bog odgaja one koje je izabrao za svoju službu. U trenutku kad Ilija susreće ovu udovicu, on već jako dobro zna kako Bog daje čovjeku točno onoliko koliko mu treba, on je već upoznao Božju providnost koja se brinula o njemu u tišini i zabiti doline potoka Kedrona. Evo ga sada ovdje u Serfati gdje od ove tuđinke, i za njega poganke, nežidovke, traži hranu i krov nad glavom. I opet mu Bog proviđa “samo” ono što je njemu i njegovim udomiteljima potrebno – malo vode, ulja i brašna za sve vrijeme što je proboravio kod njih.

Namjerno naglašavam ovu riječ “samo” jer mi ljudi ono nužno i potrebno za život ne doživljavamo kao neki posebni Božji dar, kao ono što nam Božja providnost daruje da bismo mogli živjeti. Za nas bi puno bolji dokaz da se Božja providnost brine o meni bilo izobilje, biranje pa i razbacivanje. Pa zar Bog nije više blagoslovio ove bogate Židove koji su bez problema mogli ubacivati velike sume u riznicu, nego tu sirotu udovicu što je ubacila taj sitniš? Hvalio nju Isus ili ne, ona se vratila u svoje siromaštvo, a oni u svoje obilje…

Živeći na “bogatom” Zapadu vrlo brzo sam skužio da ogromna većina ljudi ovdje, svjesno ili nesvjesno, živi po principu: 95 posto svega u životu rješava se novcem, a onih 5 posto, makar bila i važna životna pitanja, u biti se ne mogu riješiti i bolje je i ne misliti na njih. I sam ponesen takvim razmišljanjem, znam dublje zaviriti u košaricu s milodarima…

Nevjerojatna je moć novca – zgodno nam to kaže i ona izreka da novac vrti svijet. Kao i kod svake stvari koja nas može zarobiti, potrebno nam je prvo iskrenost da to priznamo – da nas novac zarobljava. A zatim nam ponovo treba Isusova logika, logika koja nam kaže da je novac samo stvar, sredstvo kojim se eto i Bog služi i na neki način, ali koji dobiva na vrijednosti tek kad se daje. Ne, nemojte opet čitati onako kako nama odgovara! Nisam rekao kad se njime kupuje, nego kad se daje a da time ništa ili nikoga ne kupimo.

Ubacujući u riznicu velike sume, bogati Židovi kupovali su time ugled i zahvalnost, možda čak i ono što i dan-danas žele novcem kupiti neki “dobri vjernici” – malo neba, za sebe ili druge. Svojom milostinjom siromašna udovica nije mogla kupiti ništa – ali davši sve, doprla je do Boga. Dok je, vjerojatno krišom, ubacivala ta dva novčića, izazvala je udivljenje i samog Isusa.

Puno puta čuo sam od starijih kolega da unatoč svim pričama o bogatstvu Crkve i svećenstva, mi u stvari živimo od udovičina darka. Onaj tko nema, ili tko nema u izobilju, poznaje što je to potreba, srce mu nije ogrezlo u bogatstvu, i on je spreman dati. Naravno, na nama crkvenim ljudima leži i velika odgovornost da ono što nam je darovano usmjeravamo i dajemo tamo gdje je zaista potrebno.

Ali udovičin novčić ima i veliku duhovnu poruku. Bog se nikada ne može kupiti novcem! Ni onda kada to želimo skriti iza najpobožnijih celofana. Do Boga se dolazi darovanjem, svojih sila, darova, materijalnih sredstava, vremena, života. I kad ubacimo do kraja, sav svoj žitak, a ne tek malo sitniša, tek onda smo do kraja dali.

Bruxelles, 12. studenoga 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.