6. Nedjelja kroz godinu; Bolest

Isusa nije teško ganuti, vjerujte mi. No ako pokušate, nemojte se čuditi da, kada vas dotakne i promijeni, konačno shvatite gdje vam je prava guba, a gdje su tek kozmetičke mrvice koje ste zapravo htjeli odstraniti.
Autor: p. Antun Volenik, SJ nedjelja, 12. veljače 2012. u 00:00

Ako prelistate bilo koji ilustrirani magazin, nužno ćete naletjeti na raznorazne reklame kozmetičkih proizvoda za žene, djecu i (jednakopravno) za muškarce. Htjeli mi to priznati ili ne, bitno nam je kako izgledamo i brižno skrivamo objektivne (ili češće umišljene) nedostatke svoga tijela.

Bolest o kojoj je danas riječ u nedjeljnim čitanjima – guba – suprotnost je svemu što nam današnja kozmetika i korektivna kirurgija nude.
Guba, odnosno lepra, ima i treće ime – Hansenova bolest, po norveškom znanstveniku Gerhardu A. Hansenu koji je 1873. prvi izolirao njenog uzročnika. Nemojmo misliti da je ta bolest danas iskorijenjena samo zato što mediji o njoj nikada ne govore. To je naravno nezamislivo – sva ona divna, ušminkana, ženska i muška gola tijela lijepih oblina koja nas gledaju sa stranica naših časopisa ili web stranica i neki jadnik bez udova s ulica Kalkute?! Uz to, gube nema u bogatim zemljama, pa zašto bi se uopće o tome govorilo?

Ali bolest je daleko od iskorjenjivanja. Vezana je uz loše higijenske uvjete i generalno uz siromaštvo i neimaštinu. Podaci govore da svakog dana dvije tisuće osoba oboli od gube, a još toliko ih ne zna da je zaraženo. Računa se da se godišnje oko milijun ljudi zarazi od gube. Sve u svemu, u svijetu još ima deset milijuna gubavaca. Samo u Indiji oko pola milijuna popisanih bolesnika. Tisuće gubavaca ima u Brazilu, Indoneziji, Bangladešu, Kini, Nepalu, Indokini i Africi.

Ovdje u Belgiji među deset najpoznatijih Belgijanaca ubraja se jedan svećenik koji je slavu stekao (ni ne misleći na nju) radeći s gubavcima na, zamislite, romantičnim Havajima.

Tih godina točnije u svibnju 1873. Havaji nisu bili tako romantični, osobito ne strmi i nepristupačni poluotok na otoku Molokai gdje je u neljudskim uvjetima, izolirano i prepušteno samima sebi živjelo oko 800 gubavaca. Tih dana k njima je došao mladi flamanski svećenik Damjan DeVeuster. Prve noći spavao je ispod neke palme, ali je s godinama, zadobivši povjerenje i ljubav tih ljudi, izgradio cijelu malu koloniju s kućicama, bolnicom čak i školom. Nakon desetak godina obolio je i on sam, postavši tako potpuno izjednačen sa svojim gubavcima. Dok ga je bolest polako izjedala, njegov rad postajao je svjetski poznat i drugi su počeli pristizati da bi nastavili njegovo djelo.

Kada je umro 1889. gubavci ga pokopaše kraj onog istog stabla pod kojim je proveo prvu noć među njima. Sjedinjene Države podigoše mu kip na Kapitolu u Washingtonu, a kada su mu posmrtni ostaci preneseni u Belgiju, u antwerpenskoj luci dočekan je kao nacionalni heroj i pokopan u sveučilišnom gradu Louvainu. Danas njegova zaklada pomaže tisućama, osobito kroz dobrovoljni rad i priloge njegovih sunarodnjaka.

Sličnu priču mogli bismo ispričati i o Majci Terezi koja je te jadne ljude doslovno vukla s kalkutskih ulica gdje su umirali zaboravljeni od sviju. Ni u Isusovo vrijeme, naravno, nije bilo bolje. Mojsije je tu bio jednostavno čovjek svoga vremena. Zakon koji je propisao bio je vrlo jasan. Svatko tko je pokazivao simptome bolesti, morao je poći do svećenika, da ju dijagnosticira i ako bi bio “pozitivan”, to je značilo progon iz društva i polagano, mučno umiranje.

No, Isus se nikada ne boji ići iznad zakona, da bi išao bliže čovjeku. Kraj njega kleči “nedodirljivi”, onaj čija bolest toliko plaši da ga drugi ne žele niti smiju dotaknuti. U tom čovjeku skupljeni su svi oni koji su nosili ili nose gube svog doba, bolesti od psihičkih poremećaja, do onih povezanih sa seksualnošću od kojih ljudi spontano ili namjerno bježe ili okreću glavu. Možda još više od same činjenice izliječenja govori rečenica: “Isus ganut pruži ruku i dotače ga se” (usp. Mt 8,3; Lk 5,13). Možda je upravo ta scena i ta gesta potakla oca Damjana, majku Terezu i tolike druge da učine istu gestu. Da dotaknu onoga koji leži tu ispred mene, a svi drugi s gađenjem okreću glavu i peru ruke.

Kao bogoslov imao sam prilike posjećivati bolesnike od HIV-a. Većina njih bili su kao ovi gubavci – prijatelji i rodbina su ih, uglavnom, napustili, a oni ostali prepušteni sebi i gorkoj istini – imam sidu. Da, istina je, bilo je to šaroliko društvo, od ovisnika, preko ljudi “sumnjiva” ponašanja do dide iz Dalmatinske zagore koji je bio zaražen nekontroliranom krvlju, ali činjenica je da nas, crkvene ljude, nitko od njih nije odbijao, dapače, bili su jako sretni da se, eto, i njih netko sjeti.

No vratimo se mi našemu evanđelju. Potrebno je u njemu vidjeti još dvije stvari. Prvo, Isus ni ovdje kao niti u drugim čudesima ne ide za slavom i popularnošću. On ide prema čovjeku! Drugo, jednom malom rečenicom evanđelist nam sugerira koliko se i Isus sam suobličio s onima koje je liječio – opsjednutima i gubavima: – “Zadržavao se vani na samotnim mjestima” (v. Mk 1,45).
Tamo gdje su se skrivali upravo ti jadnici koje je liječio i ozdravljao.

Isusa nije teško ganuti, vjerujte mi. No ako pokušate, nemojte se čuditi da, kada vas dotakne i promijeni, konačno shvatite gdje vam je prava guba, a gdje su tek kozmetičke mrvice koje ste zapravo htjeli odstraniti.

Bruxelles, 12. veljače 2006.
 

Da biste komentirali, prijavite se.