31. nedjelja kroz godinu; Hoćemo - nećemo

Bližnjega se ljubi strpljenjem i malim pažnjama od kojih ne očekujem nikakvu korist ili dobit. Iako se uvijek želi nametnuti kao osnovni način iskazivanja ljubavi, novac je i opet samo naličje ljubavi, on je bio i ostao samo glavno sredstvo sebeljublja.
Autor: p. Antun Volenik, SJ subota, 03. studenog 2012. u 00:00

Hoćemo–nećemo mi svećenici, osobito oni s magistarskim i doktorskim titulama iz teologije, najbliži smo onima koje evanđelja nazivaju pismoznanci. Mi smo oni koji su prvi pozvani tumačiti Pisma – Bibliju i sve ono što iz nje teologija iščitava. Da se ne bi u tim tumačenjima otišlo (pre)daleko od izvorne Kristove misli, u Crkvi postoji jedna kongregacija koja se naziva Kongregacija za nauk vjere. Na njezinu čelu dugo je bio današnji papa Benedikt XVI. Njegova prva enciklika pod nazivom “Deus caritas est – Bog je ljubav” mnoge je iznenadila. A progovorio je samo ono što je srž, središte Pisma kako nam danas Isus svjedoči odgovarajući na pitanje ovog pismoznanca: “Koja je zapovijed najveća u Zakonu” (usp. Mk 12,28).

Dvije Isusove zapovijedi ljubavi pojednostavile su sve prijašnje zakone i odredbe, zabrane i taksativne kazne koje su bile izvučene iz nekoliko biblijskih knjiga. Isus pismoznancu nije rekao ništa novo, a opet, u te dvije zapovjedi ljubavi, postavio je sasvim drugačije ljudski odnos prema svome Bogu.

Čuj Izraele, Šema Israel, riječi su koje je poznavao i poznaje svaki pobožni Izraelac, nešto kao židovski Očenaš i Zdravo Marija. Isus samo podsjeća pismoznanca da je ta molitva eto u srcu i Zakona i tradicije i onda dodaje onu drugu, nama često puno težu zapovijed – ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe.

No prije nego što počnemo teološki ili egzegetski razlagati ove retke nedjeljnih čitanja možemo si postaviti vrlo jednostavno pitanje; a kako to treba ljubiti, kako se ljubi bližnji i Bog?

Počnimo ipak sa zemlje, od bližnjega koga vidimo, osobito zato što nam je Isus već odgovorio na ono farizejsko pitanje; tko je moj bližnji, u prispodobi o dobrom Samarijancu koji pomaže onom što bi mu trebao biti glavni neprijatelj, ranjenom Židovu.

Kako se ljubi bližnji? Svi to znamo, ali se ipak podsjetimo. Bližnji se prvenstveno ljubi onda kada prestaješ misliti na sebe i počinješ misliti na druge oko sebe!

Većina naših problema, nesporazuma, stresova, depresivnih i samosažaljivih misli počinje od toga što smo toliko koncentrirani na sebe. Ja moram misliti prvo na sebe. A misleći samo na sebe, naglašavajući sam sebi svoje vlastite probleme i zaboravljajući probleme ili potrebe onih oko mene, često gubim najjednostavniji način rješavanja problema – izaći iz sebe i u dijeljenju s onim koje mi je Bog stavio na put toga trenutka, obostrano tražiti rješenja.

U ovom našem užurbanom vremenu bližnjega se nadasve ljubi upravo poklonjenim vremenom, i to onim kad mi se najviše žuri i kad mislim da sve svoje vrijeme trebam posvetiti sebi i svojim potrebama. Vrijeme tada poklonjeno drugome je najdragocjeniji dar koji se pamti.

Bližnjega se ljubi strpljenjem i malim pažnjama od kojih ne očekujem nikakvu korist ili dobit. Iako se uvijek želi nametnuti kao osnovni način iskazivanja ljubavi, novac je i opet samo naličje ljubavi, on je bio i ostao samo glavno sredstvo sebeljublja.

Zašto je ljubav prema bližnjemu tako važna i prva? Dva su osnovna razloga. Prvi je da bez nje nikako ne možemo rasti i razvijati se kao ljudi, kao osobe. Bez nje ostajemo prikraćeni i emotivno, i psihološki, i društveno. Drugi jednako važan jest da po njoj učimo kako voljeti Boga i otkrivamo kako On ljubi nas. Boga ne vidimo, njega postepeno otkrivamo upravo po ljubavi. Ako postepeno otkrivamo kako kao ljudi funkcioniramo po zakonu ljubavi onda će nam postajati puno jasnije da Bog, daleko više, neizmjernije, također mora funkcionirati po zakonu ljubavi.

Isus ne naglašava, štoviše izjednačuje obje zapovijedi. Kada jednom uđemo u tu Božju logiku ljubavi i shvatimo da je to temelj svakog ljudskog odnosa, i prema drugom čovjeku i prema Bogu, iz jednostavnog razloga jer je ljubav temelj Božjeg odnosa prema nama i temelj samoga Boga u koga vjerujem, moći ćemo rasti kao ljudi i kao kršćani. 

Odgovoriti sam sebi na vječno pitanje smisla života, što je u temelju moga života, zašto i čemu živim, nalazi se negdje u osnovi ove dvije Isusove zapovijedi ljubavi.

Vršeći ih ispunjamo sav Zakon i proroke. Vršeći ih nalazimo sebe i Boga. Ne bojmo se još jednom odlučiti za Boga u njegovoj logici ljubavi.

Bruxelles, 5. studenoga 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.