Dvojica velikih - sveti Petar i Pavao

Tko je za mene Isus, može se uistinu vidjeti samo kroz način mog života i to kroz godine koje donose toliko iznenađenja, razočaranja, muke i križeva.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: narod.hr ponedjeljak, 29. lipnja 2015. u 08:51
Uz svetkovinu sv. Petra i Pavla duboko me vežu dvije stvari. Kao svećenika veže me jedna od najdubljih uspomena u životu – to je dan mog svećeničkog ređenja. Kao čovjeka potekla iz baranjske ravnice veže me jedan od najljepših peizaža moga kraja – uz rukavac Dunava između tipičnih sela šokačke Baranje, Topolja i Gajića, na kraju drvoreda starih kestena, na osami, uzdiže se Crkva posvećena upravo sv. Petru i Pavlu do koje rado hodočastim biciklom na svojim baranjskim skitanjima. Na svoj način ona predstavlja duboku povezanost ovog naroda s kršćanskim i katoličkim korijenima svojih pradjedova.

No kada pođemo korak dalje i pogledamo izbliza našu dvojicu, može nas iznenaditi, gotovo sablazniti njihova različitost kao ljudi, ali i načina kako su živjeli, govorili, naučavali i širili Radosnu vijest. Trag svega toga nalazimo i u današnjoj liturgiji koja izriče da su i jedan i drugi radili slijedeći svoju karizmu, a mi ih sada slavimo ujedinjene u nebeskoj slavi.

Ne znam postoji li bolji dokaz da Crkva nije čvrsti monolit kamena i unificirani sistem u kojem nema posebnosti, osobnosti, darova Duha, od ovog blagdana. Današnji blagdan uistinu pokazuje da je Crkva razgranato drvo kojemu je Krist stablo, osnovne grane apostoli, sveci i mučenici iz prvih kršćanskih vremena, a mi oni zadnji izdanci na vrhu tog vječno zelenog i svježeg, uistinu zimzelenog stabla. Kome nije jasno o čemu govorim kada spominjem ovu različitost Petra i Pavla, dovoljno je pogledati njihov život: Petar – neobrazovani ribar; Pavao – s odličnim helenskim obrazovanjem člana židovske dijaspore koji je uz to primio religiozno obrazovanje do nogu jednog od najvećih učitelja toga vremena Gamalileja; Petar – oženjen; Pavao – neoženjen, a opet nam je ostavio teološke osnove svega što danas naučavamo o braku i celibatu; Petar – usmjeren uglavnom na evangelizaciju Židova, uz to znao je taktizirati; Pavao – neustrašivo ide i Židovima i poganima, direktno se sukobljava s mnogima, konačno, upravo zbog Petrova taktiziranja i njemu se “u lice suprotstavio”.

Ipak, obojicu nezaustavljivo nosi ono što bismo mogli nazvati “osvojen od Krista”. Gospodin ih je odabrao, svakog na svoj način odgajao, pa i šok– terapijom (Petru – “Nosi se od mene sotono jer ti nije na pameti što je Božje već što je ljudsko” (v. Mt 16,23); Pavlu – “Savle, Savle zašto me progoniš” (v. Dj 9,4); nakon toga ga osljepljuje da bi mu pokazao njegovu unutarnju sljepoću i zatvorenost). Mislim da je tajna u razumijevanju njihove različitosti koju je Gospodin tako divno ujedinio, u tajni razumijevanja pitanja koje u današnjem evanđelju Isus postavlja svojim učenicima: “A vi, što vi kažete tko sam ja” (v. Mt 16,15).

Dugo sam mislio da je na ovo pitanja dovoljno odgovoriti riječima, teoretski. Dapače, i u ovom propovijedima i inače u različitim prilikama nastojao sam dati novi, originalniji i zanimljiviji odgovor tko je za mene Isus Krist. No nedavno sam slušao jednog uistinu zauzetog svećenika koji se neumorno daje u svojoj svećeničkoj službi. Govorio je upravo o ovom evanđelju i ovom Isusovom pitanju: tko sam za vas? Tada je rekao nešto tako jednostavno, a opet potpuno novo za mene: na ovo pitanje nije dovoljno odgovoriti riječima, ma kako učeni ili zanimljiv naš odgovor bio; na ovo pitanje odgovara se prvenstveno životom. Uz ovu svetkovinu ja bih dodao: životom i smrću. Tko je za mene Isus, može se uistinu vidjeti samo kroz način mog života i to kroz godine koje donose toliko iznenađenja, razočaranja, muke i križeva. Puno puta poželimo otići, pobjeći od svega toga onako kako je po tradiciji učinio Petar kad je želio pobjeći iz Rima ili kako nam svjedoči sam Pavao, kada kaže da je za njega puno bolje umrijeti, ali zna da mora ostati zbog braće.

Zato molimo i mi s današnjom liturgijom da duboko ukorijenjeni u Kristovoj ljubavi, poučeni naukom apostolskih prvaka, napredujemo i kao ljudi i kao kršćani, čineći to naše stablo Crkve većim i snažnijim.

Augsburg, 2011.
 
Da biste komentirali, prijavite se.