Zadnja nedjelja kroz godinu Svetkovina Krista Kralja; Ti kažeš!

Nedjeljna čitanja mijenjaju se u trogodišnjem ritmu. Ovogodišnja su bila posvećena evanđelistu Marku. Njegovo evanđelje često se naziva evanđeljem kraljevstva. Pa jesmo li kroz ovu godinu kad smo više–manje svake nedjelje slušali ta evanđelja shvatili, barem malo, zašto Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 23. studenog 2012. u 00:00

Ove jeseni, dok uživamo blagodati globalnog zagrijavanja i kad se temperatura u većem dijelu Europe odbija spustiti ispod 10°C, ni ne primjećujemo kako nam se približava još jedan advent – zasad teško da možemo zamisliti romantični advent s mrazom, snijegom i oblačićima koji nam se stvaraju dok na zornicama pjevamo adventske pjesme. A ipak, evo nam blagdana Krista, Kralja svega stvorenja, kojim završavamo još jednu crkvenu godinu.

Kad smo već kod romantičnog ugođaja, priznajmo si da riječi kralj, kraljica, kraljevstvo, osim što nas podsjećaju na skandale, bogatstvo i moć, (još uvijek) bude u nama i romantična i bajkovita sjećanja na djetinjstvo i romantične priče. Za početak sjetimo se jedne, na koju, priznajte niste bili imuni kada se tragično završila prije desetak godina – Candle in the Wind Eltona Johna.

Ovaj blagdan uveden je u Crkvi u puno manje romantičnim okolnostima. On je proglašen u vremenu stvaranja totalitarističkih režima nakon prvog svjetskog rata kao putokaz k jednom sasvim drugom vladaru. Godina je bila vrlo simbolična – 1925, kada je padala 1600. godišnjica Nicejskog koncila. Tamo, u Niceji u današnjoj Turskoj, na prvom sveopćem koncilu cijela je Crkva počela prihvaćati one riječi koje i mi danas izričemo u Vjerovanju – … i opet će doći u slavi suditi žive i mrtve i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.

Zanimljivo je ipak da Isus sam sebe nikada nije izravno proglasio kraljem, niti se takvim nazivao. Štoviše, već od rođenja imao je problema s kraljevima. Sjetimo se događaja kad ga je narod htio izvikati za kralja nakon što ih je čudesno nahranio, a Isus bježi i sklanja se. Pa ni u današnjem evanđelju Isus to ne čini izravno. Njegov odgovor, Ti kažeš; ja sam kralj, nije tek Isusovo lukavstvo da bi izbjegao Pilatovu smrtnu osudu a opet rekao istinu. Ne, Isus i Pilatu i narodu i nama želi još jednom otkriti istinu o svom kraljevstvu, o Božjem kraljevstvu koje nam je On došao navijestiti.

Kraljevstvo koje nije od ovoga svijeta. Znači li to da nas ono potpuno nadilazi i da nama ostaje tek graditi svoja mala zemaljska kraljevstva i pustiti njega da vlada u svom velikom, nebeskom?

Nedjeljna čitanja mijenjaju se u trogodišnjem ritmu. Ovogodišnja su bila posvećena evanđelistu Marku. Njegovo evanđelje često se naziva evanđeljem kraljevstva. Pa jesmo li kroz ovu godinu kad smo više–manje svake nedjelje slušali ta evanđelja shvatili, barem malo, zašto Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Počeli smo prije godinu dana s onim snažnim Isusovim pozivom: “Bdijte! Što vama kažem, svima kažem. Bdijte” (Mk 13,37). Koliko smo bili vjerni tome pozivu ostaje nam da ispita svatko ponaosob. Ono što svaki dobar poznavalac Matejeva evanđelja i Isusove poruke kako nam je on donosi, navodi kao najvažnije jest – nenasilje. Isusov naviještaj nenasilnog Boga koji želi da ga čovjek i svijet upoznaju, ali ne vrši nikakvo nasilje niti čovjeku niti svijetu da bi se to dogodilo. Bog nikada ne ide na silu. Isusova muka i smrt vrhunski su dokaz i svjedočanstvo tog nenasilnog i trpećeg Boga. I ovaj Ivanov izvještaj dokaz je tome. Nenasilje je prvi znak Božjega kraljevstva koje stoji nasuprot svim kraljevstvima i vladavinama nasilja, prevare i nepravde u ovom svijetu.

Naravno, svako razuman će onda reći da Božje kraljevstvo vodi unaprijed izgubljenu bitku! Isusova osuda i smrt pokazuje nam kako njegovo kraljevstvo, naizgled, može biti lako poraženo. No i u današnjem evanđelju jasno čitamo da se za Isusovo kraljevstvo ne bori ognjem i mačem. Ono ne treba nasilje da bi pobijedilo.

Ono što čini da Isusovo kraljevstvo pobjeđuje, jučer danas i uvijeke nalazimo pri kraju današnjih čitanja: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas” (v. Iv 18,37).

“Njemu koji nas ljubi, koji nas Krvlju svojom otkupi od naših grijeha te nas učini Kraljevstvom, svećenicima Bogu i Ocu svojemu: Njemu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen” (v. Otk 1, 5-6). Istina i ljubav – “tajna” oruđa po kojima je Isus pobijedio ovaj svijet.

Možda ste se i sablaznili kada ste čuli pjesmu Candle in the Wind – deklarirani gay pjevač pjeva u čast princezi koja je nakon nekoliko bračnih afera poginula s ljubavnikom, a ovaj svijet slavio ju je kao ikonu traganja za pravom ljubavlju, nastojeći iz tog tragičnog života izvući još malo novaca… Svaki čovjek, kralj ili prosjak, u dnu srca teži za pravom istinom i ljubavlju, no da li ju uspijeva i otkriti?

Otkrivati Božje kraljevstvo nenasilja, istine i ljubavi nije lako, osobito ne u našem svijetu nasilja, poluistine i sebičnog užitka. Štoviše, ići za Isusom očito znači postepeno i sam postajati drugačiji od ovoga svijeta, čeznuti za Onim koji daje prave radosti i koji me spašava u Istini i Ljubavi.

Prošle godine na blagdan Krista, kralja svega stvorenja, naš papa, Benedikt XVI. svoj je Angelus na trgu sv. Petra završio riječima kojima i ja želim završiti ovo svoje razmišljanje: “Kristovo Kraljevstvo je dar ponuđen ljudima svih vremena, da svatko tko vjeruje u utjelovljenu riječ ´ne propadne, nego da ima život vječni´ (Iv 3,16). Upravo zato, u Apokalipsi, posljednjoj knjizi Biblije, Ivan naglašava: ´Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak´ (Otk 22,13).

Krist, alfa i omega naslov je poglavlja kojim završava prvi dio Pastoralne konstitucije Gaudium et spes, drugog Vatikanskog koncila. U svjetlu centralnog Kristova mjesta u svijetu, Gaudium et spes, objašnjava prilike u kojima se nalazi suvremeni čovjek, njegov poziv i dostojanstvo, njegov život, obitelj, kulturni, ekonomski i politički okvir te cijela međunarodna zajednica. To je poslanje Crkve jučer, danas i zauvijek: naviještatiti i svjedočiti Krista, da bi čovječanstvo, svaki čovjek, mogao u potpunosti ostvariti svoj poziv.

Neka nam Djevica Marija, koju je Bog na poseban način pridružio Kraljevstvu svoga Sina, pomogne da ga primimo kao Vladara našeg života, da bismo mogli vjerno surađivati u ostvarivanju njegova Kraljevstva ljubavi, pravde i mira.”

Bruxelles, 26. studenoga 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.