14. nedjelja kroz godinu; Ući u nečiji život

Imati hrabrosti i povjerenja otvoriti svoje srce Bogu i bratu čovjeku i dopustiti da me takne Kristov mir prva je pobjeda nad zlom, nad zlim duhom koji i nema drugog oružja već laž i nemir koji sije u ljudska srca.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 05. srpnja 2013. u 00:00

Hrvatski jezik jedan je od rijetkih europskih jezika (uz poljski i još pokoji) koji je sačuvao vlastita imena za mjesece u godini – pa tako i za ovaj ljetni – srpanj. Naravno za nas, ljude današnjice, mjesec srpanj ima samo jedno značenje – odmor.

Ipak srp u imenu toga mjeseca nije neka ostavština prošlih komunističkih vremena, srpa i čekića, već on simbolizira žetvu, vrijeme kada se skupljalo plodove polja, prvenstveno pšenicu, i to dugim otkosima kose i oblikovanjem snopova žita pomoću srpa. Iako su ta vremena davno iza nas, ipak samo onaj tko se imao prilike prošetati, dotaknuti zlaćano polje pšenice spremno za žetvu može si predočiti kakvu sliku ima Isus pred očima kada kaže da je žetva obilna, a radnika malo.

Te Isusove riječi postale su klasične, često se citiraju kada se govori o manjku svećenika, redovnika i redovnica. S druge strane, mnoge sekte i sljedbe uzimaju ih doslovno, pa tako uvijek kad vam na vrata pozvone ili na ulici susretnete Jehovine svjedoke, mormonske i ine misionare oni su uvijek u dvoje, spremni da vas zasipaju citatima poput ovih koje smo čuli na kraju današnjeg evanđelja.

Da li je to pravi smisao današnjeg poslanja sedamdeset dvojice? Ako pogledamo malo izbliže ovaj tekst, vidimo da ih Isus zaista šalje od kuće do kuće, ali ne govori o nikakvom velikom propovijedanju, krštavanju čak ni o spominjanju Kristova imena niti neke nove religije. U biti, Isus spominje samo tri stvari: ulazak u kuću, mir i kraljevstvo Božje.

Učenici su pozvani ući nekome u kuću. Način na koji im Isus zapovijeda da to učine – blagujte s njima, liječite bolesnike ostanite u toj kući – pokazuje pravi smisao te zapovijedi. Ući na takav način u nečiju kuću znači zapravo ući u nečiji život, u životne situacije koje nisu poznate onima “izvana”, “gostima”, situacije koje su poznate samo ukućanima. U ovo naše, sve više pogansko doba, vjera se više nego ikad treba naviještati djelom, dijeljenjem vlastitog života, ulaskom u samoće onoga drugoga. Isusov poziv “bolesne liječite” u ovo moderno doba napredne medicine prvenstveno je poziv na liječenje onoga u čemu je medicina nemoćna. Liječenje srca, nemira, strahova i otuđenosti koje nas čine zatvorenima i nepovjerljivima jednih prema drugima.

Zato Isus naglašava: “U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ (Lk 10,5) “U hebrejskom to je bilo lako – ta svi su se pozdravljali riječju Shalom – mir tebi. Čak i u modernom hebrejskom kad jedan Židov pita drugoga “Kako si?” pita ga doslovno “Kako tvoj mir?” Mir je prvi dar Krista Uskrsloga. Tim pozdravom, Mir vama, ulazio je Isus u kuće i srca svojih uplašenih učenika nakon uskrsnuća. Taj mir daje danas ovoj sedamdeset dvojici kao znak prepoznavanja i najljepši dar koji su oni mogli dati ljudima do kojih su išli.

Mislim da smo svi imali iskustvo da je tako ljudi koji oko sebe šire takav, duboki i spokojni mir – puno je više onih koji šire nemir, hladnoću ili nestrpljivost. Više–manje takav je postotak i među nama, kršćanima koji smo danas pozvani biti ova sedamdeset dvojica učenika, pozvani donositi Kristov mir nemirnim ljudskim srcima. Na sve nas mogle bi se primijeniti riječi sv. Grgura Velikog, pape iz 6. stoljeća koji reče: “Svijet je prepun svećenika, no u žetvi Gospodnjoj nađe se tek koji pravi zaposlenik.” Zaista, naša religija – kršćanstvo – još uvijek najbrojnija religija na svijetu i sama je kroz povijest imala puno problema biti religija mira, navijestiti ovom svijetu Kristov mir, njegovu prvu zapovijed i pozdrav ovomu svijetu. Zato su nam tim dragocjeniji ljudi koji su dopustili Kristu da smiri njihovo srce, koji imaju u srcu Njegov mir i sposobni su ga, bez puno riječi širiti dalje. Sve to nalazi se i u gesti koju činimo prije pričesti na našim nedjeljnim sv. misama kada nas svećenik ili đakon pozivaju “Darujte mir jedni drugima”. Nije to tek obično rukovanje, to je poziv na pomirenje sa sobom i s bratom pored nas, otvaranje srca koje Krist želi smiriti svojim ulaskom u njega. Što je više mira u našem srcu to je bliže i kraljevstvo Božje koje nam Isus zapovijeda navijestiti ovom svijetu. Mir i pravednost glavne su značajke toga kraljevstva koje je u konačnici dar Duha Božjega, Duha ljubavi.

No vratimo se još za trenutak evanđelju. Učenici su oduševljeni jer im se i zlodusi pokoravaju na Isusovo ime. Nije li prvi učinak grijeha, neposluha Bogu prvih ljudi, Adama i Eve bio strah i nemir? Oboje su pobjegli i sakrili se pred Bogom jer se bojahu.

Imati hrabrosti i povjerenja otvoriti svoje srce Bogu i bratu čovjeku i dopustiti da me takne Kristov mir prva je pobjeda nad zlom, nad zlim duhom koji i nema drugog oružja već laž i nemir koji sije u ljudska srca. Svaki kršćanin ima po Božjoj milosti snagu pobijediti Zloga i pomoći bratu da ga pobjedi Mirom Kristovim, mirom koji se zadobiva potpunim povjerenjem u Njega, bez pomoći kese i torbe, dijeleći tek svoje siromaštvo, dvoje po dvoje, cestama ovog svijeta.

Bruxelles, 8. srpnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.