16. nedjelja kroz godinu; Ništa opipljivo

Ono što ipak najviše vrijedi je povratak Riječi. Slušati utjelovljenu Božju Riječ koja daje život. Od toga kršćanin, od toga ja kao vjernik i svećenik jedino živim. Vjera bez djela je mrtva.
Autor: p. Antun Volenik, SJ četvrtak, 16. veljače 2012. u 15:23

Ne znam koliko je svima vama koji čitate ove retke poznata priča o Abrahamu, centralnoj osobi današnjeg prvog čitanja. Kada bi se njegov život trebao rezimirati u jednoj rečenici tada bi ona glasila: bio je to čovjek koji je živo od Obećanja, od Riječi koju mu je Bog dao.

S pravom ga nazivamo praotac naše vjere. Ne znam koliko nas se još sjeća da je u predvečerje Velikog jubileja 2000 godine, blage uspomene Ivan Pavao II, htio početi svoje hodočašće izvorima naše vjere upravo u Uru Kaldejskom u Iraku (želeći ujedno otvoriti put mira prije američke invazije koja svakoga dana donosi nove stotine mrtvih), odakle je Abraham, na Božju Riječ, krenuo na svoje životno hodočašće u nepoznato.

Volim Abrahama iz jednostavnog razloga što on nije imao ništa opipljivo za što bi se uhvatio i uvjerio da je Bog zaista tu i da cijelo to putovanje nije tek plod njegova umišljaja. Seleći se od grada do grada, logorujući po bespućima Bliskog istoka, Abraham je, istina, više puta čuo Božje obećanje: “Od tebe ću stvoriti veliki narod, brojniji od zvijezda i pijeska na obali morskoj” (usp. Post 12,2; 22,17), no istovremeno, njegova žena Sara ostajala je bez potomstva i oboje su starili sami. I onda kad su se po prirodi stvari već prestali nadati – (u Sare je prestalo “ono što biva kod žena” kako nam tekst doslovno kaže) – kad su pribjegli ljudskim rješenjima (Sara je u dogovoru s Abrahamom poslala svoju sluškinju Hagaru koja je začela sina) evo pred Abrahamom trojice tajanstvenih posjetilaca, trojice anđela koji mu navješćuju rođenje sina. Tekst nam dalje govori o Sarinoj nevjeri, njezinom smijehu nevjere nad onim što je prisluškujući čula. Taj njezin smijeh odjeknut će i u imenu djeteta: Izak – Božji smiješak. No čak i tada Abrahamove kušnje nisu gotove. Dok je vodio sina žrtvovati na Božju Riječ, njegovo staračko srce zadrhtalo je na dječakovo pitanje: “Oče, evo drva za žrtvu, ali gdje je janje koje treba na njih položiti?” (usp. Post 22,7) Ostajući vjeran do kraja vidio je ispunjenje onoga što je tada odgovorio dječaku: “Bog će već providjeti janje za žrtvu, sine moj” (usp. Post 22,8).

No vratimo se još za trenutak do hrasta Mamre, kad Abraham prima tajanstvene posjetioce. Ako pažljivo čitamo tekst, vidjet ćemo kako on prelazi iz jednine u množinu. Govori se o tri čovjeka, no Abraham im se obraća u jednini: “Gospodine moj…” (v. Post 18,3) oni mu isto tako odgovaraju kao da su jedan: “Dogodine u ovo doba vratit ću se tebi” (usp. Post 18,10).

Već u najranija kršćanska vremena sveti su Oci u ovoj trojici vidjeli prvo objavljenje Trojstva u Starom zavjetu. Osobno, za mene ovaj tekst ne bi imao toliko važnosti da on nije podloga za ikonu koja bez sumnje najbolje (barem teološki gledano) predstavlja Trojstvo.
Veliki ruski ikonopisac Andrej Rubljov naslikao je ovu ikonu u 15. stoljeću i u njoj, kroz boje i simbole, prikazao (a to je tek jedno od mogućih tumačenja te ikone) što sve ovaj susret Abrahama i tajanstvenih posjetilaca predstavlja. Na ikoni vidimo tri anđela koji po boji svoje odjeće i diskretnom načinu kako stoje njihovi hodočasnički štapovi predstavljaju (s desna na lijevo): Oca (odjevena u zlatnu tuniku), Sina (u crveno–plavoj tunici koja predstavlja njegovu dvostruku narav – božansku i ljudsku) i Duha (u zelenoj tunici). Drvo koje se u daljini nadvilo nad Sina predstavlja Mariju, zoru spasenja a pladanj na stoliću – euharistiju.

Sin, utjelovljena Božja Riječ, spaja tako Abrahama, prvu Crkvu i nas kršćane današnjice.

Biblijski gledano svi mi živimo od te Riječi, cijeli svijet počiva na njoj jer je po Njoj sve stvoreno. No ono što nas veže s Abrahamom i zašto toliko volim Abrahama jest činjenica da je naš život često sličan njegovom. Kao kršćanin, kao svećenik, primio sam obećanje da će Bog i od mene načiniti nešto veliko i lijepo, no često mi se čini da se ništa ne zbiva, da lutam od grada do grada (kamo me već moji redovnički poglavari pošalju) i, da kad ponovo negdje (na)čujem to obećanje (npr. kad mi netko govori o vrijednosti i ljepoti svećeništva ili Crkve), u velikoj sam napasti da se poput Sare tek nasmijem.

U takvim situacijama puno mi pomaže evanđelje koje smo danas čuli. Svi mi, ljudski gledano, imamo potrebu da naš rad i naše zalaganje bude prepoznato i zato nastojimo raditi, brinuti se, živciramo se radi potrebnih i nepotrebnih stvari. Jednostavno, postajemo Marte, na ovaj ili onaj način.

Ono što ipak najviše vrijedi je povratak Riječi. Slušati utjelovljenu Božju Riječ koja daje život. Od toga kršćanin, od toga ja kao vjernik i svećenik jedino živim. Vjera bez djela je mrtva, to je stara stvar, ali kad se izgubi vjera, kad ona postane mlaka ima samo dva moguća puta. Ili se izgubi želja vršiti djela ili se nastoji umnožiti djela da bi se prikrilo manjak vjere. I u jednom i u drugom slučaju (oba tako česta u naše vrijeme) pravi je odgovor povratak Riječi i Obećanju. Slušajući ponovo i ponovo tu Riječ od koje se živi, posvješćujem si da ispunjenje Božjih obećanja često dolazi onda kad se više nemam čemu nadati, kad kao Abraham i Sara već počnem tražiti svoja, ljudska ispunjenja, čak i onda kad se u nevjerici ironično smiješim.  

Štoviše, Abrahamovo obećanje, barem u svojoj punini, nije se ispunilo za njegova života. Zapravo, trebalo je čekati stoljeća da bi se u Kristovom životu i nadasve smrti, kad Bog sam žrtvuje svoga Sina jedinca, ono ispunilo do kraja. I još više, mi ljudi današnjice, mi smo ispunjenje Obećanja, mi smo ti brojni kršćani, muslimani i židovi potekli od njegova dva sina Izaka i Išmaela. Posvađani i netrpeljivi i među sobom i jedni među drugima, ipak samo mi kršćani priznajemo i poznajemo Riječ po kojoj je dano to Obećanje. A Ona obavezuje…

Bruxelles, 22. srpnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.