17. nedjelja kroz godinu; Iako zli...

Nema toga problema i potrebe čovjeka na koji on ne može dobiti Božji odgovor i pomoć. Treba samo znati moliti.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 17. veljače 2012. u 10:07

Vjerujem da se još sjećamo čitanja prošle nedjelje i velikog obećanja koga Bog preko trojice anđela daje Abrahamu. “Ti – starac – i žena ti Sara imat ćete sina” (usp. Post 18, 1-10). Danas slušamo nastavak priče: Bog konačno izravno potvrđuje svoje obećanje koje je zadao Abrahamu još kada ga je pozvao na put u Uru Kaldejskom. Abraham sada zna da nije uzaludno povjerovao, blagoslov sinom potvrđen mu je od Boga sama. Ali Abraham na tom svom putovanju, životnom hodočašću nije sam i izdvojen. On je dio zemlje kojom prolazi. U trenutku posjete ova tri anđela njegov tabor nalazi se nedaleko od grada koji je simbol grijeha i izopačenosti, Sodome. Ovi njegovi posjetioci zaputili su se baš tamo. U Sodomi je i njegov bratić Lot sa svojom obitelji. Kao što to kod Božjih ljudi biva, Abraham sluti Božji gnjev nad grijesima Sodomaca koji neće poštivati ni Božje poslanike. Abraham, koji je iskusio Božju vjernost i pomoć sada se nastoji zauzeti za Sodomce. On je svjestan Božje pravednosti, ali, što je jako važno, zna i za Božje milosrđe. No kao da nije posve siguran. Cjenka se s Bogom, počinje s pedeset pravednika i ne usuđuje se spustiti “cijenu” spasa grada ispod deset pravednika.

Slika je to mnogih od nas koji nemaju problema s Božjom pravednošću. To im je vrlo jasno i od Boga dapače očekuju da je pravedan i ljubomoran Bog, ali kada je riječ o Božjem milosrđu ne usuđuju se povjerovati u nj, ili vjeruju sa zadrškom, uvjereni da to milosrđe ima neku granicu, upravo poput našeg ljudskog milosrđa i praštanja. Zato se ne čudimo da se Abraham, mali, smrtni čovjek, prah i pepeo kako sam reče, zaustavio na deset pravednika. Nasuprot njemu, Krist Gospodin uvjerio nas je da to milosrđe nema granica, ne porekavši naravno Božju pravednost.

Kod ovog izvještaja o Sodomi bilo bi pomalo farizejski prešutjeti još nešto. Koji su to grijesi koji su prelili čašu Božje strpljivosti prema ovom gradu? Ako do kraja i iskreno čitamo Bibliju vidjet ćemo da je jedan od njih homoseksualizam. Upravo zato on je dugo nazivan sodomija. Zato i danas kad je ta stvarnost ljudske prirode i te kako prisutna u javnosti uz ovaj tekst treba i tome progovoriti. Grešnost tog čina u Bibliji je jasna no istovremeno Krist navjestitelj Božjeg milosrđa nosi nadu i spas i toj grupi ljudi, njihov rast k nadi i punini života itekako se treba odvijati kroz spoznaju da smo ljubljena djeca milosrdnog oca, a taj rast dijametralno je suprotan svemu onom čime nas zasipavaju mediji i mentalitet današnjice.

Nema toga problema i potrebe čovjeka na koji on ne može dobiti Božji odgovor i pomoć. Treba samo znati moliti.

Upravo o tome svjedoči nam današnje evanđelje. “Nauči nas moliti” (v. Lk 11,1), mole učenici Gospodina. Svi biblijski stručnjaci slažu se da su učenici bili pobožni Židovi koji su održavali redovno moljenje kroz dan kako je tada u Židova bio običaj. Ali oni traže više i drugačije. Očito, nisu baš zadovoljni svojom molitvom. Kod Isusa, koji se redovno molio kako nam svjedoče evanđelja, vidjeli su nešto drugo. I Isus ih uči moliti… Mislim da svi mi pamtimo osobe koje su nas naučile moliti. Pamtimo svoju baku ili mamu koja nas je prvi put naučila taj isti Oče naš ili Anđele čuvaru mili, pamtimo svoju baku u crnini koja negdje u kutu prebire zrnca krunice – očenaša, pamtimo svećenika ili časnu sestru koji su nas to isto učili u crkvi.

No svjesni smo isto tako, i to prilično često, kako je naša molitva danas prazna, nekvalitetna, bez vjere da ćemo biti uslišani. Naš Oče naš daleko je od povjerenja djeteta svome ocu. Daleko je od onog stava djeteta (koje ima sreću da ima pravog zauzetog i zrelog oca): moj tata je najjači i najbolji, jest zna biti i strog kad sam nevaljao, ali ako ga zamolim, on sve može učiniti za mene, uvijek me može obraniti, ja sam siguran kad je on uz mene. Rasti uz takvog oca blagoslov je s neba, koji iz ovog ili onog razloga nemaju sva djeca. Otkriti brižnoga Oca u nebeskom Ocu koji hita da me obdari svojim Duhom, da kao odrastao čovjek jasnije razabirem što je dobro a što zlo, da imam snage dobrim pobjeđivati zlo, praštajući i onda kada sam duboko ranjen, daleko je veći blagoslov ponuđen svim kršćanima.

Da, ne možemo pobjeći od zadnje rečenice koju smo čuli u današnjem evanđelju: “Ako dakle vi, iako zli” (v. Lk 11,13). Svatko tko je imalo iskren prema sebi priznat će puno sebičnosti i oholosti u sebi, iako nastojimo lijepim darima darivati djecu, prijatelje, roditelje svoje.

Moj Otac nebeski, moj dobri Otac nebeski daje mi najbolji dar. Ne laže mi, ne vara me, iskren je, jak, najjači i voli me. Znam da je strog i iako se možda još uvijek malo bojim, smijem mu se obratiti, zamoliti, zavapiti; molim te, tata, znajući da tada Krist moli u meni.

Bruxelles, 29. srpnja 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.