18. nedjelja kroz godinu; Sigurnost

Ne bojmo se davati našu vodu onima koji presušuju ili su već presušili na branama materijalne i drugih pohlepa, ne bi li i oni kako-tako stigli do mora, do beskraja Božjeg milosrđa i Božje ljubavi.
Autor: p, Antun Volenik, SJ Photo: all-free-download.com petak, 02. kolovoza 2013. u 19:21

Razgovarajući večeras s nekolicinom prijatelja o životu koji žive, perspektivama koje im se nude, poslu koji obavljaju, neizrečena odjekivala je i riječ ispraznost i kolotečina života. Sami su priznali da u svojim životnim okruženjima i krugu ljudi u kojima se kreću ne razgovaraju tako, no evo sada u otvorenom razgovoru s prijateljem svećenikom, u kolotečini i ispraznosti života primjećuju kako im život gubi duhovnu dimenziju, gubi puninu.  

Slavne su riječi koje danas čitamo u Propovjednikovoj knjizi: “Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost” (v. Prop 1,2) beznadne i fatalističke one ipak otkrivaju jednu veliku istinu ljudskoga života: čovjek svojim silama, svojim zalaganjem, svojim radom, svojim brigama i mukama ne može do kraja ispuniti svoj život. Pred banalnom činjenicom ljudske smrti i nestajanja sva njegova zalaganja oko vlastitog probitka i dobitka čine se i jesu isprazna i bespredmetna. Da bi na to zaboravio moderan čovjek niječe smrt, govori o povišenje prosječne životne dobi ljudi, govori o kvaliteti života treće životne dobi ili jednostavno ne želi razmišljati o tome što je u središtu njegova života, što je smisao njegova života.

Isti ovaj Propovjednik, koji nam danas progovara o ispraznosti života, ima jedan jednako slavan dio svoje knjige u kojoj govori o tome da sve ima svoje vrijeme: rađanja i umiranja, sjetve i žetve, smijanja i plakanja… Tako postoje trenuci kada neka velika bol ili gubitak potakne u čovjeku ova pitanja o smislu i središtu njegova životna, a na to svaki čovjek prije ili kasnije mora odgovoriti.

Pitanje u što polažem svoju sigurnost logički proizlazi i ova prva dva. Je li to samo moja materijalna sigurnost, radi li se tu i o mojoj emotivnoj sigurnosti pa ako hoćemo tražim li ja i svoju religioznu sigurnost? Naravno da kao odgovoran čovjek težim imati sve ove tri sigurnosti i još puno drugih uz njih. No Bog moj kojemu sam povjerovao sklon je avanturama, sklon je dovesti čovjeka u veliku nesigurnost da bi ga taj čovjek mogao upoznati. Živjeti u velikoj oskudici i nesigurnosti bio je i Isusov izbor i izbor onih oko njega. S druge strane život u nesigurnosti totalno je različit od proračunatog i formalističkog svijeta u kojem živimo. Zbog čega je ipak važan taj osjećaj i pristup koji se prepušta nesigurnosti života, koja kao da je još prisutnija u našem modernom svijetu? Stvar je u tome da kada god krećemo u nešto nepoznato, u neku Božju nesigurnost, u centar našeg zanimanja stavljamo Gospodina, jamac Božje sigurnosti i Božje pomoći. Tako, posredno odgovaramo na ono prvo pitanje o smislu i središtu mojega života.

Svaki put kad se usudimo na ovaj ili onaj način prepustiti se Bogu, svjestan da ću se tu često naći u nesigurnosti, čak osjećaju ostavljenosti od Boga, upravo u takvim situacijama Krist ispliva u mome životu kao središnja točka sigurnosti, spasenja i oslobođenja.
Sveti Pavao išao je tako daleko da je zanijekao čak i ondašnje nacije da pokaže tu kristocentričnost koja je nužna onodobnom čitatelju da shvati kako je kršćanin novi stvor u Kristu Isusu.

Izdići se iz svojih malih, ljudskih sigurnosti, žrtvovati barem dio od njih, osobito onu materijalnu da bih došao u kontakt sa samim sobom, s bližnjim i s Bogom, jest bogaćenje u Bogu čime završava današnje evanđelje. Tako gledajući ogroman je broj duhovnih siromaha ovoga svijeta, možda i veći od onih materijalno siromašnih. To nam pokazuje da Kristova misija i poslanje nije ni gotovo ni mrtvo ni u našem vremenu, ni u našem relativno dobrostojećem društvu. Čovječiji život možemo usporediti sa rijekom. U početku je malen izvor, a što dulje teče svojim tokom, postaje veća i snažnija, da bi se na koncu izgubila u naručju velikih mora i oceana gdje gubi svoje prepoznatljivo ime, ali postaje nešto novo, veliko i moćno. Svima nam se na kraju zasoliti, postati novi i beskrajni. No ne bojmo se davati našu vodu onima koji presušuju ili su već presušili na branama materijalne i drugih pohlepa, ne bi li i oni kako-tako stigli do mora, do beskraja Božjeg milosrđa i Božje ljubavi.
 

Da biste komentirali, prijavite se.