2. nedjelja došašća; Brojke

Onaj tko nije volio povijest u školi vjerojatno neće biti oduševljen današnjim evanđeljem. Godine i masu čudnih imena vladara (koji opet za sobom povlače datume od kada do kada su vladali) vjerojatno u mnogima neće pobuditi neke dublje osjećaje zanosa ili ushita prema ovom evanđelju. U svakom slučaju mi više ne brojimo godine na takav način...
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 07. prosinca 2012. u 00:00

Onaj tko nije volio povijest u školi vjerojatno neće biti oduševljen današnjim evanđeljem. Godine i masu čudnih imena vladara (koji opet za sobom povlače datume od kada do kada su vladali) vjerojatno u mnogima neće pobuditi neke dublje osjećaje zanosa ili ushita prema ovom evanđelju. U svakom slučaju mi više ne brojimo godine na takav način. Da to činimo, onda bi Luka naših dana vjerojatno započeo ovo evanđelje na sljedeći način: druge godine, drugog mandata predsjednika Busha (ili bi se ipak odlučio za gospodina Barrosa, čija je država doprla do morskih granica Isusove domovine), dok je predsjednik Izraela bio Moshe Katsav, a premijer Ehud Oldmer…

No, varate se ako mislite da ovo evanđelje nema nikakve veze s našim načinom brojanja godina. Ima, i to presudnu. Upravo ta Lukina sklonost da utka svoje evanđelje u profanu povijest – a to čini na nekoliko mjesta u prva tri poglavlja svoga evanđelja – navela su stanovitog gospodina pod imenom Dionizije Mali da izračuna početak naše ere, godinu kada se Isus rodio. Zbog nepotpunosti podataka s kojima je raspolagao nije bio baš previše točan, stručnjaci kažu da je pogriješio za 4 godine, ali ipak, mi smo nastavili brojati godine onako kako nam je on izračunao i evo nas više od 2000 godina daleko od godine koju je on odredio kao godinu Isusova rođenja.

Sve ovo što smo čuli u današnjim čitanjima možemo (donekle) smjestiti u prostor i vrijeme. Proroka Baruha (ime koje možemo prevesti kao Benedikt – Blagoslovljeni), učenika proroka Jeremije i njegovu knjigu koja, kao i današnji psalam, govori o povratku iz babilonskog progonstva 538. pr. Kr. Isto vrijedi i za drugo čitanje, Pavlovu poslanicu Filipljanima (napisanu oko 57. nakon Krista) u kojoj se on obraća ljudima kojima je po prvi put na europskom kopnu (oko 50. poslije Krista) propovijedao evanđelje.

Ali, što znače sve te godine i svi ti podaci? Čine li nam bližim Isusovu poruku, jačaju li naše pouzdanje i vjeru? Ukoliko nismo zagriženi znanstvenici odgovor je vjerojatno negativan. A ipak sve to smješta nam Božju objavu, Božju Riječ tu među nas, u ljudski život, ljudsku krvavu povijest, pokazuje nam tog Boga koji je želio biti Emanuel – S nama Bog.

Zašto ljudima, osobito mladima koji ih moraju učiti, povijesne brojke, osobito one prastare, pretpovijesne, idu na živce i teško ih pamte, a još teže spajaju u neku cjelinu? Vjerojatno zato što govore o prošlosti, o nečem što (barem se tako čini) nema sa mnom nikakve veze, jer govore o davno prohujalim događajima i ljudima.

Upravo ovdje dolazimo do one novosti koju biblijski tekst, Božja objava ima za nas. Razlog zašto neki biblijski tekstovi imaju tako snažnu, svevremensku poruku jest u činjenici da su pisani kao obećanje, za budućnost. Svi ti tekstovi čekali su ili čekaju na svoje ispunjenje. Ovi proročki na ispunjenje u Isusu, oni novozavjetni za konačno ispunjenje o Isusovu drugom dolasku a svi skupa na ispunjenje u ljudskom, tvome i mome životu. Svevremenska poruka evanđelja ponavlja se i u ovom današnjem. Ivan Krstitelj, prorok koji svojom porukom spaja Stari i Novi zavjet opisan je kao “Glas koji viče u pustinji” (v. Iv 1,23). Nije to aluzija samo na Sinajsku pustinju i Izlazak, događaj koji se zbio 1300 godina prije Ivanova vremena. Za nas, to je jasna aluzija na ovo naše vrijeme, gotovo 2000 godina nakon njega, vrijeme individualizma gdje se živi sve više za sebe, gdje veliki gradovi postaju velike pustinje, to je aluzija na pustinje našega srca gdje materijalizma guši naš odnos s Bogom, drugima pa i nama samima.

Ovaj citat iz Izaije proroka, “Pripravite put Gospodinu” (usp. Iz 40,3), koji se toliko dojmio evanđelistâ (sv. Marko tim riječima i započinje svoje evanđelje) da ga slušamo svake godine kroz njihova tri izvještaja, ostaje nam uvijek, rekao bih, više podstrek, ohrabrenje nego upozorenje.

Isus, čije je rođenje postalo središte vremena za cijeli svijet, ide u susret tome svijetu, no ne bučno i napadački, on tome svijetu pruža svoju malenu, nemoćnu ručicu iz jaslica. Čistiti put do njega znači ohrabriti se i podići iz dubina svoje sažaljivosti, svakodnevice, nezadovoljstva ili spustiti s pijedestala svoje samodostatnosti i moći i vidjeti maloga Boga koji ne buči, ne skreće na sebe pozornost, koji se utjelovio u tijelo, tijelo nemoćnog ljudskog čeda, da bi i moje tijelo vidjelo spasenje Božje.

Bruxelles, 10. prosinca 2006.

Da biste komentirali, prijavite se.