21. nedjelja kroz godinu; Bez Crkve nema spasenja

Poznajem li ja zaista Gospodina ili imam samo svoje male, ljudske predodžbe o njemu koje mi zamagljuju i onemogućavaju da otkrijem tko je On i na svoj način sprečavaju Njega da se u meni nastani?
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.e-novine.com petak, 23. kolovoza 2013. u 09:33

Stoljećima je u Crkvi postojala sintagma koja se najčešće citirala na latinskom izvorniku “Extra Ecclesiam nulla salus” odnosno u hrvatskom prijevodu “Bez Crkve nema spasenja”. Pod pojmom Crkva podrazumijeva se Rimokatolička crkva pa bi mi danas na pitanje Isusovih suvremenika: “Gospodine je li malo onih koji se spašavaju” (v. Lk 13,23) mogli odgovoriti – prilično malo, ni petina svjetske populacije. No, što se zapravo krije iza te formulacije i da li se zaista samo katolici mogu spasiti?

Ta slavna rečenica datira još iz najranijih kršćanskih vremena – uzeta je iz djela jednog poznatog crkvenog oca i naučitelja sv. Ciprijana. U svom dijelu O jedinstvu Katoličke crkve – onom istom u kome se nalazi njegova jednako slavna rečenica “Tko nema Crkvu za Majku ne može imati Boga za Oca” – on donosi svoj nauk o Crkvi i spasenju koji bi se najjednostavnije mogao sažeti na sljedeći način: Onaj koji ne vjeruje u Crkvu (i onu hijerarhijsku, vidljivu, i onu mističnu, nevidljivu) ne vjeruje ni u Krista po kome je ona stvorena i, dakle, ne može se spasiti.

Ovo je učenje, potvrđeno od koncilâ i crkvenog učiteljstva, imalo dalekosežne posljedice u crkvenoj praksi, možda najviše u onoj misionarskoj. Stoljećima su misionari koji su odlazili u novootkrivene krajeve išli upravo motivirani mišlju da će obraćajući i nadasve krsteći pogane što tamo žive spasiti te tisuće u protivnome, osuđeni na vječnu propast. Poznato je pismo sv. Franje Ksaverskog koji piše kako bi želio proći europskim sveučilištima svoga vremena i kao mahnit vikati i pozivati studente da kao misionari pođu u misijske krajeve jer se samo radi njihova nemara milijuni strmoglavljuju u pakao.

Veliki zagovor u doživljavanju uloge Crkve i njezine spasiteljske misije donio je II. vatikanski koncil i misao velikog njemačkog teologa Karla Rahnera o “anonimnim kršćanima” – nazivajući tako one koji bez svoje krivice ne poznaju Krista, a žive po svojoj savjesti, te biraju moralan i ispravan put u religiji u kojoj žive. Međutim, u zadnjim dokumentima crkvenog učiteljstva jasno se izriče misao da samo u Katoličkoj crkvi egzistira autentična Kristova Crkva. Je li samo pristupanje sakramentima, potvrda da smo ih sve “obavili”, dovoljna “ulaznica” za raj?

Ovaj nam povijesni osvrt ipak, na kraju, ne daje odgovor je li puno onih koji se spašavaju?

Odlučne Isusove riječi o onima koji će začuđeno reći: “Pa kako nas ne poznaješ? S nama si jeo i pio, po našim si trgovima (crkvama) naučavao” nam pokazuju da to formalno pristupanje ne garantira spasenje. U čemu je onda tajna?

Meni se čini da je tajna leži u evanđeoskoj riječi poznavati. Poznajem li ja zaista Gospodina ili imam samo svoje male, ljudske predodžbe o njemu koje mi zamagljuju i onemogućavaju da otkrijem tko je On i na svoj način sprečavaju Njega da se u meni nastani? U svakom vremenu ova Isusova aluzija na Izaijin tekst (današnje prvo čitanje i sve one narode koji se tamo spominju) odnosi se na sve pogane koji će biti stavljeni na mjesto Izraelaca koji su smatrali da su Bogom dani i izabrani i da ni u čemu ne trebaju mijenjati svoje stavove i predodžbe o Bogu.

Da, možemo se otvorena srca složiti s pozitivnim tumačenjem one gornje sintagme Izvan Crkve nema spasenja koja govori kako po Crkvi dolazi spasenje svim ljudima, ali moramo znati da i kada jesmo članovi te iste Crkve, možemo promašiti svoju najveću šansu i misiju koju nam ona nudi: da zaista upoznam Isusa i, jednom, budem prepoznat od njega jer sam u svom životu postao ili se barem trudio postati ono što je Otac želio i sanjao za mene. Mnogi i premnogi upravo se tu gube jer ne dopuštaju da On uđe u njihov život budući da se tada otkriva toliko toga teškog i bolnog.

Životni je to put i životni zadatak u kojem moramo biti spremni na odgoj pa ponekad i na gorka razočaranja i nesporazume na liniji ja – Bog, ali samo onaj tko je, barem jednom, ušao s Bogom u pravi dijalog tko se s njim borio, prepirao pa čak i posvađao, uvjeren sam, može računati da će jednom od njega biti i prepoznat.

To drugo čitanje o Božjem odgoju, poistovjećeno s onim obiteljskim odgojem otkriva nam, na neki način, kako to da nas Krist može i ne prepoznati. Kada krećemo u život, u djetinjstvu i mladosti imamo toliko potencijala i mogućnosti. Bog, naš Otac koji nas neizmjerno ljubi daje nam talente i mogućnosti, ali istovremeno On ima i jedan plan, ili, budući da neizmjerno poštuje našu slobodnu volju, ima jedan san za nas. Mi ga po svojoj savjesti i osluškujući Njegov glas u molitvi možemo prepoznati i truditi se ostvarivati taj Njegov san za nas, ali možemo postati i potpuno obrnuta slika od onoga što je Bog želio za nas. U tom slučaju mi sigurno riskiramo da budemo neprepoznati od Gospodina, da nas doživi kao strance, upravo kako danas čujemo u evanđelju.  
Gubeći kontakt s Gospodinom sigurno gubimo i mogućnost da već sada na zemlji ostvarimo ono što nam je njegov i naš Otac namijenio kao najbolje i najprimjerenije za nas. Rastući naprotiv u povjerenju prema Gospodinu nalazimo mir i zadovoljstvo već sada i ovdje, sigurni da ćemo začuti poznati, miran i siguran glas: “Dođite blagoslovljeni Oca mojega u baštinu koju vam je pripravljena” (usp. Mt 25,23).

Bruxelles, 26. kolovoza 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.