22. nedjelja kroz godinu; Na zemlji

Mislim da se prava poniznost prvenstveno uči i otkriva u mom odnosu s Bogom koji je ponizan, često gotovo anoniman, nepoznat, a istovremeno tako angažiran u svom odnosu prema čovjeku, pokazujući mu tako koliko ga voli i cijeni.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: trailofflowers.blogspot.com petak, 30. kolovoza 2013. u 10:47

Kada bi trebalo sažeti današnja čitanja u jednoj riječi, mislim da bi najbolji odgovor bio poniznost. Ona se uostalom i izrijekom spominje u prvom čitanju, a jednakom jasnoćom Isus je opisuje u svojoj prispodobi o gozbi i biranju prvih i zadnjih mjesta.

Iako je ta riječ tako česta u kršćanskoj duhovnosti, ona se izuzetno rijetko spominje u našoj svakodnevici i, dosljedno tome, još rjeđe ju nastojimo primjeniti u vlastitim životima. Pišući ove retke zapitah se i sam što bi to bila istinska, duboka poniznost. Svidjela mi se, njemački točna i kratka, definicija Martina Luthera: “Prava poniznost nikad ne zna da je ponizna; kad bi to znala, bila bi ohola.” No do takve poniznosti dug je put. Iako sam svjestan da je nemam, imam u sebi barem onu Ignacijevu želju da mi poniznost bude darovana, da je se usudim živjeti koliko god se čovjek bojao da će, nastojeći živjeti poniznost, biti samo ponižen od drugih.  

Ne treba nas zbuniti riječ poniznost – njezino pravo značenje “nizine” podsjeća na zemlju, na stajanje s obje noge na njoj, vjerojatno slično kao i mnoge njene verzije u europskim jezicima (humility, humilité, humilità) koje vuku svoj korije iz latinskog “humilis” – zemlja. Ne bih volio ovdje izigravati Tomislava Ladana, ali, vjerski gledano, možda nam o pravom značenju riječi poniznost govori njezina ruska inačica – smirenije. Uistinu, ponizan i jednostavan život brani nas od mnogih nepotrebnih životnih stresova i sukoba dajući puno više šanse za smiren i predan život u ovo naše nemirno i stresno vrijeme.

Nije samo Luther definirao poniznost. Učinila je to, u jednoj svojoj molitvi i Majka Tereza. Praktična je i jasna kao i uvijek:

“Poniznost je: govoriti što manje o sebi, ne 
miješati se u tuđe poslove, paziti da ne budemo znatiželjni, prihvaćati radosno protivljenja i ispravke, prelaziti preko tuđih pogrešaka, prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju, ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni, odgovarati uljudno i kad smo izazvani, ne gaziti nikada ničije dostojanstvo, ne raspravljati ni onda kad imamo pravo, 
birati uvijek ono što je teže”.

No vratimo se još malo na onaj naš glavni strah koji nas najčešće priječi da budemo ponizni – strah da ćemo u tom slučaju biti samo poniženi i iskorišteni. Svijet u kojem živimo, koji slavi samo velike i uspješna, u biti slavi i bezobzirne – od svijeta politike do glazbe i sporta – ljudska krepost koju je najteže naći sigurno je upravo poniznost. Bezobzirnost i oholost kao da su ključ uspjeha, vide to i svi oni koji se na svojim radnim mjestima susreću upravo s takvom vrstom ljudi, često na vodećim pozicijama.

No, sve dok poniznost budem brkao s ponižavanjem, manjkom vlastite vrijednosti, samosažaljenjem, sve dok ju budem tražio kod drugih ona će mi biti strana, teška i nerazumljiva.

Mislim da se prava poniznost prvenstveno uči i otkriva u mom odnosu s Bogom koji je ponizan, često gotovo anoniman, nepoznat, a istovremeno tako angažiran u svom odnosu prema čovjeku, pokazujući mu tako koliko ga voli i cijeni.

Ponizni, Utjelovljeni Bog riskirao je puno svojim ulaskom u naš mali ljudski svijet. Riskirao je upravo ono čega se mi bojimo – da bude ponižen i odbačen. Znamo da se točno to i dogodilo – njegova smrt na križu bio je upravo takav svršetak. No samo je ulazeći u ovaj svijet i dajući se za nas uistinu mogao posvjedočiti koliko nas voli i cijeni. I tu je negdje početak moje istinske poniznosti. I zbog mene, upravo zbog mene, veliki Bog se spustio na zemlju, postao malo dijete, probao ovaj, ponekad tako težak ljudski život i dao se za mene – jer me ljubi. Prihvaćajući svoj put poniznosti nije htio ničim mene poniziti, nego samo uzvisiti. Kada se jednom uvjerim da doista vrijedim, da sam doista prepoznat i ljubljen u Božjim očima, tada ću i ja lakše birati put poniznosti, ne bojeći se čak ni ponižavanja i iskorištavanja na tom putu. To je svetački put, no čovjek bi se iznenadio koliki njime ipak idu. Možda su najfrapantnij primjer oni koji su dugo sebe prezirali, odbacivali, bježali u ovisnosti i djetinjarije iz raznih razloga. Samo oni koji su prošli put od poniznog prihvaćanja sebe do shvaćanja svoje vrijednosti pred Bogom mogli su računati na promjenu i spas. Jedan od najvećih svjetskih pokreta koji pomaže jednoj grupi takvih ljudi – onoj zahvaćenoj alkoholizmu – pokret Anonimnih Alkoholičara svjedoči to u svome programu.

Ponekad nam je zaista potreban dug put da shvatimo ono što je tako jednostavno – najbolje i najveselije mjesto na svadbi, zabavi, domjenku uvijek je ono na kraju, u kutu – gore su samo dosadne i napuhane glavešine. Naša vrijednost je ono što nosimo u sebi a ne ono gdje sjedimo ili koliko materijalno vrijedimo. Cijeneći ono u sebi što u nama cijeni i Bog počet ćemo otkrivati prave vrijednosti u sebi i drugima i, nesvjesno, ulaziti u pravu poniznost.

Bruxelles, 2. rujna 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.