23. nedjelja kroz godinu; Cijeli život

Uvjeren sam da je svatko u svom životu proživio situacije kad nam se činilo da je i Bog nemoćan ili barem nezainteresiran pred našim problemom... Tada ti preostaje da se prepustiš Njemu...
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.newhopemedicalcenter.com petak, 06. rujna 2013. u 08:32

“Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik” (Lk 14,26-27). Isus nas zna iznenaditi, šokirati svojim riječima i zapovijedima, a za ovu bismo mogli reći da upravo iritira. Koliko smo puta čuli, pa i od Isusa samog, da je mržnja grijeh, da mržnja razara i svijet oko nas i nas same, a ovdje čujemo baš suprotno.

Da, i Isus je dijete svog vremena i jezika pa otuda i prvi razlog zašto od njega, u Lukinoj redakciji, čujemo baš ovakve riječi. Semitski jezici, pa tako i aramejski kojim se Isus služio, nemaju komparacije, već se služe drastičnim suprotnostima da bi izrazili razlike i stupnjevanja u govoru. Luka, čovjek grčke naobrazbe i jezika, ostavlja to u svom grčkom tekstu za razliku od Mateja koji iako judeokršćanin, ovaj tekst donosi u ublaženom obliku: “Tko ljubi sina ili kćer više nego mene nije mene dostojan” (Mt 10,37).

Međutim, ova jezična nijansa, nama koji danas slušamo ovu riječ, ne pomaže puno da ju shvatimo i, gotovo bismo rekli ne daj Bože, prihvatimo u vlastitom životu. Zamrziti ili ne voljeti, svejedno je, vlastitu majku, oca, ženu, djecu pa i samoga sebe i svoj život!?!

Isus ponovo ima novost za nas, a to je ono što se zove umiranje sebi da bi se živjelo. Umiranje ne počinje tek kad imamo 80 ili 90 godina, kad nas zahvati rak ili neka druga teška bolest. Čovjekovo umiranje, mijenjanje, započinje od časa njegova začeća. Često zaboravljamo da, isto kao što jednom u godini slavimo (ili se barem sjetimo) svoga rođendana, isto tako prođe jedan dan, datum naše smrti, našeg konačnog susreta sa Stvoriteljem.  

Dok to tjelesno ide svojim logičkim i biološkim putem, ono što je u našem duhu i duši ostavljeno je nama samima na promjenu. A te promjene znaju biti tako bolne. Mislim tu ponajviše na naše navezanosti, naše ovisnosti. To je osobito vidljivo kada se čovjek bolesno veže na neku osobu ili stvar. Ovisnost ne mora biti samo o opijatima. Koliko se ljudi bolesno veže za neku osobu ili stvar – novac je za to dobar primjer. Tada nestaje razuma, sve se čini da se ta osoba/stvar zadrži. Kakvo samo umiranje sebi tada slijedi ukoliko čovjek želi biti slobodan. Zato je tako malo slobodnih, nenavezanih ljudi koji mogu mirno ići kroz život. Oni nisu svoj spas, svoj bijeg od realnosti stavili negdje izvan sebe. Uistinu, čovjek često mora umrijeti, zamrziti stvari koje mu se nude kao spas, a u stvari ga zarobljavaju…

Uzmimo, na primjer, jednog alkoholičara. Kada takav čovjek krene na terapiju odvikavanja, oslobođenja, on će morati umrijeti sebi, zamrziti tu naviku, taj alkohol koji mu je postao sve u životu. Bio mu je jedini izlaz u problemima, frustracijama, bio mu je zaborav na prošlost koja ga pritišće i bio mu je lažna snaga za budućnost koje se plaši. Tako, iz krivog kuta mozga jednog ovisnika, izgleda stvarnost. Ako zaista želi promjenu, on će morati prihvatiti istinu o sebi, istinu koje se boji, on će morati biti do kraja iskren prema sebi i što je zanimljivo, vrlo sebičan. Sebičan u smislu da će misliti na sebe i svoje istinsko dobro, da neće više piti kako bi zaboravio probleme koji ga pritišću u obitelji od žene do djece, da bi zaboravio probleme koje je imao s vlastitim roditeljima... Sve to morat će staviti sa strane i pozabaviti se svojim problemom. Sve to morat će povjeriti Nekom drugom i ako bude imao ustrajnosti i iskrenosti gotovo sigurno pronaći će Boga, do kraja, Boga koji brine baš za njega. To će se dogoditi neovisno o tome je li bio taj čovjek prije religiozan ili ne, čak i ako prije Bog za njega nije imamo nikakvo značenje, ako je Bog za njega bio nemoćan i daleki Bog.

Istu priču mogao bih ispričati o jednom strastvenom pušaču, o ljudima koji s rakom pluća još uvijek, varajući samo sebe, puše u WC–u bolnice, o dijabetičaru koji, uništavajući sebe, tajno jede zabranjenu hranu… Pa i “ucviljena” pjevačica koja nam s reklama poručuje da je za modernu ženu spas u shoppingu nije daleko od takvog, zarobljavajućeg, načina života koji želi zaboraviti i pobjeći od pravoga života i njegovih problema.

Uvjeren sam da je svatko u svom životu proživio situacije kad nam se činilo da je i Bog nemoćan ili barem nezainteresiran pred našim problemom. Ljudi koji su nas okruživali još i više. Zaista neke stvari nitko ne može učiniti za tebe. Ni majka, ni otac, ni žena, ni djeca, ni svećenik, ni prijatelj, a osjećaš da ni sam to ne možeš učiniti. Tada ti preostaje da se prepustiš Njemu, da umreš svojim lažnim vezama i sigurnostima. No to je za čovjeka uvijek izuzetno teško. I sama pomisao o smrti i umiranju užasava nas. Upravo to je često jedini put. Konačno, Bog nam je dao smrt kao trajni prijelaz k Njemu. Mala, svakodnevna, umiranja samo su vježba za veliki prijelaz. Iako se čini teško, za većinu nas, dano nam je dovoljno vremena da se u tome vježbamo.

Cijeli život!

Bruxelles, 9. rujna 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.