24. nedjelja kroz godinu; Drugi put ću pametnije

Pomalo je čudan naš Bog. Taj svoj zahvat milosti, taj svoj pogled kao da je uvijek više spreman dati onima koji su više pali, onima koji su imali “hrabrosti i ludosti” dalje poći u grijehu i neposlušnosti. Zašto je On uvijek spreman poći za onom najgorom, stotom ovcom, i potražiti onu zadnju desetu drahmu, ostaje tajna Božjega milosrđa.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.lik.com petak, 13. rujna 2013. u 09:32

U obilju tako sadržajnih biblijskih čitanja koje nam donosi današnja nedjelja nije lako naći jedan pojam koji bi ih sve sažeo i uveo nas u njih. Pročitavši ih možda bi se neki odlučili za riječ ljubav, praštanje ili možda Božje strpljenje. Meni se čini da je najbolja riječ koju nalazimo u današnjem drugom čitanju, u kojem Pavao govori kako je bio “hulitelj, progonitelj i nasilnik”. I nastavlja: “Ali pomilovan sam jer sam to činio u neznanju” (usp. 1 Tim 1,13).

Riječ pomilovanje prisutna je u našem svakodnevnom životu samo u sudskim izvještajima. No pomilovati ne znači samo smanjiti ili ukinuti sudsku kaznu. To isto tako znači nježno dotaknuti, pogladiti, kao što baka pomiluje unuka, otac sina, mladić djevojku. U Pavlovom slučaju, i u svim ovim čitanjima, prisutna su oba značenja. Kao grešnici, kao dužnici, kao oni koji mrmljaju, kao izgubljeni sin pomilovani su od Boga. Umjesto da se na nas rasrdi, osudi nas i kazni, On se ražali nad nama. Ali još i više, On nas želi nježno i blago pomilovati i pun ljubavi odvesti nas ponovo u svoju kuću, na mjesto koje nam je priredio.

To je slika Boga koju nam je Isus došao navijestiti. To je slika Boga zbog koje je on bio odbačen jer farizeji i pismoznanci njegova vremena nisu mogli prihvatiti takvoga, milosrdnog Boga koji je svjestan ljudskih pogrešaka, ali koji je spreman i na praštanje jer je ranjen ljubavlju.

Koliki i danas imaju problema sa svojom slikom o Bogu, slikom u kojoj bi milosrdni otac trebao imati centralnu ulogu. Pitanje našeg današnjeg ateizma i sekularizma često leži u nama, u našoj nemogućnosti da otkrijemo i navijestimo milosrdnog i jakog Boga ovome svijetu.

Mnogima je osnovna prepreka već vlastiti otac koji to svjesno ili nesvjesno nije znao biti. Velika većina onih koji su potekli iz nesređenih i rastavljenih obitelji, koji su za oca imali alkoholičara, nasilnika, nezrela čovjeka nedorasla pozivu oca, prezaposlenog ili prestrogog oca često se nalaze upravo u položaju koji nam opisuje sv Pavao. Sve da su za Boga i čuli oni ga teško ili nikako ne mogu otkriti i upoznati jer su zaslijepljeni lošim iskustvom s vlastitim ocem. Potreban je zahvat milosti…

Pomalo je čudan naš Bog. Taj svoj zahvat milosti, taj svoj pogled kao da je uvijek više spreman dati onima koji su više pali, onima koji su imali “hrabrosti i ludosti” dalje poći u grijehu i neposlušnosti. Zašto je On uvijek spreman poći za onom najgorom, stotom ovcom, i potražiti onu zadnju desetu drahmu, ostaje tajna Božjega milosrđa. I ova dva primjera – jedan životni sv. Pavla koji do krvi progoni Isusov put i ovaj rasipnog sina iz Isusove prispodobe – to nam svjedoče.

Vjerujem da ste već puno puta čuli ovu prispodobu o dva sina i njihovoj životnoj školi. Stav mlađega stav je tolikih današnjih mladih, ali ne samo njih: daj mi moje, ono što želim, hoću sada, hoću sve i hoću onako kako ja hoću – ne želim da mi itko zapovijeda.

Može nas iznenaditi, izgledati nam totalno nepedagoška Očeva reakcija – evo ti, sine… Naš nebeski Otac ima dva postulata po kojima uvijek djeluje i koje nikada ne dovodi u pitanje: On ljubi svoje i nikada ne prestupa našu slobodu, nego nam u povjerenju daje, znajući istovremeno da svaka naša životna škola ima svoju cijenu. To je ubrzo upoznao i mlađi sin. Isus namjerno kaže da je mladić pao tako duboko da je morao napasati svinje. Za jednog Židova nema većeg poniženja – brinuti se za te nečiste životinje nekog poganina i još se s njima otimati da bi se domogao malo hrane.

Istovremeno Otac stoji i čeka, brine se, s pogledom na put po kojem bi se sin mogao vratiti. Evanđelje nam jasno kaže da je Otac taj koji prvi ugleda sina, koji mu trči u susret, koji ga grli i koji ga pomiluje. Ništa ne pita i ništa ne predbacuje.

Zato postoji onaj koji mrmlja i koji predbacuje. Stariji, “dobri tatin sin”, koji je vjerojatno imao planove s očevim imanjem sada gleda radost zbog onog kojeg je smatrao otpisanim. Njegova ljubomora može biti i u tome što je vjerojatno i sam imao slična lutanja, u potajici i skriveno, ali nema tu snagu da ih prizna da osjeti opraštajuću snagu Očeva zagrljaja.

Uvijek kada slušam ovo evanđelje podsjetim se činjenice da u Bogu mojemu ima i toliko toga majčinskog. Stoljećima se Boga doživljavalo samo kao strogoga suca, zaboravljajući i ne vidjevši da se u njemu skriva ne samo milosrdni otac, nego upravo nježna majka. Iako sam već jednom citirao taj tekst iz generalne audijencije u Vatikanu 16. listopada 1985, o Božjem očinstvu i majčinstvu, neka nam još jednom progovori blage uspomene Ivan Pavao II. Tekst pomalo slijedi današnja čitanja: od pokajanja (izvadak iz korizmene liturgije) do molitve Ocu…

Pogledaj, Gospodine, i smiluj nam se jer smo sagriješili tebi. (Korizmena liturgija)

“Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče” (Rim 8, 15).

“Obznanjujem odluku Gospodnju: 
Gospodin mi reče: Ti si sin moj, danas te rodih.” (Ps 2, 79).

“Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin” (2 Sam 7, 14).

To su proročke riječi, one govore o Bogu koji je Otac u najdubljem i najautentičnijem smislu te riječi. Veli Izaija: “Pa ipak, Gospodine, naš si otac: mi smo glina, a ti si naš lončar – svi smo mi djelo ruku tvojih” (Iz 64, 7).

“Sion reče: Gospod me ostavi, Gospod me zaboravi. Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje? 
Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću” (Iz 49, 14-15).

Bitno je što se u odlomcima proroka Izaije, Božje očinstvo obogaćuje značenjem koje se nadahnjuje majčinstvom. Isus puno puta naviješta Božje očinstvo prema ljudima nadovezujući se na brojne izraze sadržane u Starom zavjetu. Za Isusa, Bog nije samo Otac Izraela, Otac ljudi, nego, NJEGOV OTAC, MOJ OTAC!

Bruxelles, 16. rujna 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.