26. nedjelja kroz godinu; Sudbina

Poljubiti tuđe rane često je jedini način da budu izliječene a mi po tome spašeni – tako je to dobro shvatio sv. Franjo koji je u svojoj jednostavnosti išao to i doslovno učiniti.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: taishimizu.com petak, 27. rujna 2013. u 09:26

Sjećam se jednog grafita koji kaže: “Život je težak i bogatima i siromašnima – ali je ugodnije plakati u porscheu nego u fići!”

Isus i u današnjem evanđelju, u prispodobi koju navodi, govori o socijalnim problemima, bogatstvu i siromaštvu. Svojom prispodobom kao da zapečaćuje onu svima poznatu: Nema pravde na ovom svijetu – bogat uživa, a sirotinja pati. Tek u onom budućem može se očekivati neka promjena, a odande, kako naglašava i sam Isus u prispodobi, još se nitko nije vratio da bi nas na to upozorio.

Za razliku od prošle nedjelje, gdje je bogatstvo uzeto kao usporedba, prilika za činjenje dobra, ovdje nam se, u prilično crno–bijeloj tehnici daje upozorenje na opasnost bogatstva. Lukino evanđelje, iz kojeg i ove nedjelje čitamo ovaj ulomak, najosjetljivije je na ovu socijalnu dimenziju Isusova djelovanja i govora. Upravo u Lukinu evanđelju čitamo ove uvodne retke u blaženstva: “Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje! Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!… Ali jao vama bogataši: imate svoju utjehu! Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete” (Lk, 6, 20-21; 24-25).

Zapravo, to se i događa u današnjoj Isusovoj prispodobi. Bogataš, za koga čak ne možemo reći da je bio zao i okrutan čovjek, tek je bonvivan, očito nema obitelji, voli se gostiti, gizdati i družiti s prijateljima – nakon smrti dospijeva u pakao, mjesto vječnih muka. Siromah Lazar, bijedni uličar, dospijeva u raj, blaženstvo i sreću. Čitajući pozornije vidimo da je bogataš bio daleko od vjere u Boga i njegove istine pa moli Abrahama da po Lazaru spasi bar svoju braću. Ostaje neuslišan jer odluka je samo na njima i na onom što im je objavljeno kao Istina.

Zanimljiv je detalj da ovaj bogataš ostaje anoniman, bezimen u cijeloj priči, dok pisac otkriva siromahovo ime. I ne samo to. Lazarovo ime, koje se može prevesti kao Bog pomaže, osobno je ime koje Isus koristi u bilo kojoj prispodobi.

Ipak, kada se netko osjeća bijedno i kao sirotinja, ili kad samo gledamo na očitu bijedu i sirotinju, koja je tu negdje, blizu nas, ove se riječi i obećanja o zaštiti i nagradi čine tako dalekim. Međutim, ova prispodoba ne želi dati neki univerzalni odgovor na pitanje zašto bijeda, glad, neimaština i ostali socijalni problemi muče tolike ljude. Mnogi socijalni problemi mogu se riješiti socijalnim mjerama gdje postoji normalna država i normalni zakoni. Za to nam ne treba velika teologija. Zato je pitanje socijalne pravde, pitanje sirotinje i njihove egzistencije danas, gledajući evanđeoski, prvo pitanje kojim se može prosuditi rad i ponašanje nekog političara ili vlastodršca. Pa i u predizbornom vremenu, dakako. No mi obični ljudi, ni bogati ni siromašni, često ostanemo na tome da odgovornost za takva pitanja prebacimo na druge ili, što je još češće, odgovornost za nečije teško stanje prebacimo na njega sama.

Zato ovu prispodobu ne smijemo čitati fatalistički, fundamentalistički: što ćeš, tako ti je dosuđeno, on se rodio kao bogat i nek” uživa, ti si siromah i jadnik i uvijek ćeš to biti – tješi se da će na onom svijetu, valjda, i tebi biti bolje. Da li se taj bogataš mogao spasiti i da li je Lazar cijeli život morao ležati u svojim čirevima na bogataškim vratima? Poruka je valjda jasna: spas za bogataša ležao je pred njegovim vratima; on je sam kažnjen jer nije znao pomoći ovomu pored kojega je svaki dan prolazio.

U tome je veličina kršćanstva; mi nismo i ne smijemo biti na razini hinduzima koji zastupa stav u kojoj si kasti rođen u toj ćeš i umrijeti; niti islama da sve promatramo pod vidikom in šalah – ako Bog da, nešto će biti, ti tu ništa ne možeš promijeniti. Naprotiv, Isus nam u ovoj prispodobi poručuje da se ovaj svijet treba mijenjati i postajati humaniji i ljudskiji, bratskiji – bogataš je kažnjen jer je imao mogućnost i slobodu pomoći, učiniti da bude manje siromaštva i patnje ovdje na zemlji, a propustio je to učiniti. No isto tako bilo bi potpuno pogrešno zaustaviti se samo na humanizmu i čovjekoljublju. Bogataši i slavne osobe – koje se slikaju sa siromašnima i bolesnima i daju za njih mrvice svoga bogatstva donekle umanjuju njihovu nevolju, ali ne mogu im dati ono osnovno po čemu je čovjek čovjek – nadu i vjeru.

Moram priznati da osobno ne poznajem ni jednog tajkuna koji bezbrižno živi u svojoj vili, vozi ga voze u luksuznu automobilu… ali, rekao bih, nažalost, ne znam osobno niti ljude uličare poput Lazara koji spavaju po prihvatilištima ili otpadima. To samo pokazuje da nisam u opasnosti da prođem kao bogataš iz evanđelja, ali, također, da sam još uvijek prebogat da bih vidio one druge kojima Bog obećava blaženstvo štoviše koji su uvjet za blaženstvo ako do kraja primijenimo Isusove riječi. Naravno, svi ne možemo odmah postati jedna Majka Tereza, ali biti slobodni od materijalnog, kako je ona bila, imamo pravo, čak i dužnost, barem poželjeti.

Naš sv. otac Ignacije ima u svojim djelima jednu sintagmu koja glasi: “Imati želju za željom.” On također u svojim Duhovnim vježbama puno naglašava to nasljedovanje siromašnog Krista. Hrabar je to potez – odlučiti se za siromaštvo, odlučiti se za skromnost – i to tim hrabriji što je manje fanatičan, a više svjestan i razumski.

Zavjetovavši evanđeosko siromaštvo kao svećenik i kao redovnik više se puta nađem pred dvostrukom napašću. S jedne strane, vidim koliko sam nedosljedan i navezan na materijalno, a s druge vidim kako je lako “prodavati nebo”, ponekad se ponašati kao da je nama službenicima kulta Isus dao franšizu i monopol nad spasom pojedinca. Ipak znam da moji Lazari nisu samo materijalno siromašni već i svi oni koji s teškim ranama, čirevima na duši, stoje i prolaze pored mene. Ne mogu se opravdati da oni nisu zakucali na moja vrata. Često im moram sam poći u susret i dotaknuti ih da bi sam bio spašen.

Shvatimo ovu prispodobu ozbiljno, ne iz straha pred paklom, već iz želje da već ovdje budemo Božji suradnici u mijenjaju nabolje ovoga svijeta, da već ovdje osjetimo Božji zagrljaj, da bismo se poslije, poput djeteta, mogli naći u njegovu krilu.

Poljubiti tuđe rane često je jedini način da budu izliječene a mi po tome spašeni – tako je to dobro shvatio sv. Franjo koji je u svojoj jednostavnosti išao to i doslovno učiniti.

Bruxelles, 30. rujna 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.