27. nedjelja kroz godinu; Kriv je batler

Ne može se početi ljubiti druge, i bližnje i neprijatelje, pa niti Boga samoga, ako nisam počeo mijenjati sebe.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.hamptonroadsbaptist.com subota, 05. listopada 2013. u 18:09

Isus je pred svoje apostole i svoje vjernike svih generacija postavio mnoge ultrateške, ljudski govoreći, nemoguće misije: oprostiti neprijatelju, mijenjati sebe, prihvatiti i ljubiti žrtvu i križ. Međutim, s pozicije prosječnog vjernika, možda nigdje nije tako “uvredljivo” izravan kao u današnjem evanđelju. Apostoli ga tako ponizno i iskreno mole da im umnoži vjeru, vjeru koju su oni već pokazali krenuvši za njim, slušajući ga, zlopateći se s njim bez igdje ičega, potucajući se Galilejom i Judejom do Jeruzalema i natrag. A što dobivaju kao odgovor? “Kad biste imali vjere kao zrno gorušičino rekli biste onom dudu: ´Iščupaj se s korijenom i presadi u more!´ I on bi vas poslušao” (Lk 17,6). Neizravno, dakle, Isus im pokazuje da im nema što umnožiti, da oni nemaju nimalo vjere! Neki će pokušati Isusa opravdati time što će reći da On koristi semitski način izražavanja, da preuveličava kako bi izrekao svoju misao. No, čak i da je tako, čak da negdje na rubu judejske pustinje gledamo grm gorušice s njegovim sjemenjem, a negdje u dolini velika stabla u nekom kibucu, nesrazmjer tih dviju biljaka prevelik je.

Kao da mu to nije dosta, On ide na sljedeću, jednako tako, nezgodnu priču. Priču o gospodaru i sluzi koji nakon teškog radnoga dana treba još i poslužiti svoga gospodara. I tu je Isus vrlo izravan: “Tako i vi: kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: ´Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti” (Lk 17,10). Da to nisu Isusove riječi, mnogi bi se od nas pobunili. Što?! Zar da nakon što se suzdržavam, pazim na sebe, kontroliram se – od seksa do ogovaranja i horoskopa – trudim i zlopatim, na poslu, u obitelji, s ljudima, molim, postim, radim, da nakon svega toga trebam reći da sam beskoristan/na?!

Ne, ne želim biti sluga i ne želim se osjećati kao netko tko nije ni za što – netko tko treba samo izvršavati tuđe zapovijedi i još, povrh svega, ne primiti ni obični hvala.

Iz takve, teenagerske, perspektive današnje evanđelje čini nam se u potpunosti promašeno – možda razumljivo u vremenu kmetskog i ropskog odnosa, ali ne i danas.

Ipak, puno je realnija perspektiva liječnika i bolesnika. Sjetimo se onih, možda ih i osobno poznajemo, koji su pobijedili teške, zloćudne bolesti sljedeći ono što su im liječnici govorili. Za razliku od svih drugih, koji su činili isto tako i umirali, ti su ljudi imali neslomljivu vjeru i pouzdanje da će uspjeti, da će se izvući, da će ozdraviti.

Svi mi smo smrtno bolesni ljudi. I to doslovno jer je u nama neizlječivi virus smrti koji nas polako razara i koji će sigurno pobijediti, ma kako se mi sada, trenutno, dobro i zdravo osjećali – zaraženi smo i virusom grijeha koji u sebi nosi prijetnju otuđenja, gubitka onog istinski dobrog i ljudskog u nama i konačno vječne smrti i praznine.

Na sreću taj je virus izlječiv. Potrebno je samo držati se dobivenih uputa. Da, ponekad čak slijepo i ropski, nastojeći razumjeti i vidjeti uzroke naše grešne bolesti, uvijek svjesni da nismo mi ti koji se liječimo ili koji možemo izliječiti druge, da sva hvala i zahvalnost pripada nebeskom Liječniku.

To tako bjelodano vidimo kada pokušavamo liječiti, mijenjati ono najteže, a najvažnije – sebe. Ne može se početi ljubiti druge, i bližnje i neprijatelje, pa niti Boga samoga, ako nisam počeo mijenjati sebe. Naša stara narodna poslovica kaže: “Što kolijevka odljulja to motika zakopa!” Nedavno mi ju je ponovio jedan naš stariji, vrlo iskusan, pater. Čovjek se tako teško mijenja. Osvrnimo se malo oko sebe. Da, mnogi nauče savršeno glumiti i odglume da su se promijenili i postali bolji ili ljepši, ali istina se uglavnom ne da sakriti, ni pod mlade ni pod stare dane. Ako su to istinski i nastojali gotovo svi odreda odustanu od mijenjanja sebe nakon 20. ili maksimalno 25. godine. A ipak onaj tko na svojoj koži nije doživio neku radikalnu promjenu, dokaz da se čovjek, uz Božju pomoć, zaista može mijenjati, izliječiti od svojih grijeha i mana, iz svega ovoga teško može išta shvatiti. Onaj tko jest zna i osjeća, intuitivno i/ili razumski, da se isplati mijenjati se, premda je to tako teško. Nagrada je nezamislivo velika. Nagrada je vjera koja i gore premješta. I ne samo to: ona otvara put k još većoj nagradi, a to su, kako nam to pokazuje sv. Pavao apostol u Prvoj Korinćanima, sloboda i ljubav: “Kad bi imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, ništa sam” (v. 1. Kor 13,2).

I đavao u paklu ima vjeru, ima i više od vjere, ima znanje da Bog jest. No ostaje takav kakav jest. Vjera, dakle, nije dovoljna. Potrebno je uz nju imati i nešto što đavao nema da bi moja vjera bila učinkovita. To “nešto” definitivno je poniznost. A kako steći poniznost? Upravo onako kako smo rekli da se stječe i prava nepatvorena vjera: mijenjanjem sebe. Vrlo brzo shvatit ćeš da to ne možeš nikako sam; apsolutno nikako kakve god tehnike sam ili u grupi primjenjivao. Nakon toga vidjet ćeš istinu o sebi. Ona će ti biti više nego dovoljna da imaš poniznost.

Naš narod i u svojoj najbližoj povijesti imao je toliko prilike iskusiti patnju i bol i to na razne načine. Mi sami znamo da čak ni rat ili neimaština nisu potrebni da bi se osjetila bol i patnja. Nesređena obitelj sasvim je dovoljna za to. Više sam puta doživio starije ljude koji su toliko toga propatili da daju samo jedan odgovor na pitanje kako su sve to proživjeli: “Sinko, samo vjera!”

Rasti u vjeri posao je, dakle, za cijeli život. Posao koji će nam, zaista, jednom otkriti da smo beskorisne sluge, sluge koje gospodar u stvari mazi jer radi umjesto njih. Sve je već napravljeno, spašeni smo i otkupljeni, a naš najveći i najteži posao samo je to otkriti i u to povjerovati.

Bruxelles, 1. listopada 2007.

Da biste komentirali, prijavite se.