28. nedjelja kroz godinu; Kako izgledam

Nezgodno zvuči. ali je notorna činjenica da smo i svi mi zaraženi, zaraženi gubom grijeha i zla. Perfidno, zlo na ovaj ili onaj način ulazi u našu dušu i srce, čini da se raspada naš duhovni život i zagađuje naš cjelokupni život.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.eliteauction.com subota, 12. listopada 2013. u 15:08

Svi mi prije nego što pođemo na posao, školu, faks, u crkvu ili tek s prijateljima na piće na izlasku iz kuće zadnji pogled bacimo na ogledalo. Kako izgledam, nije više pitanje rezervirano samo za djevojke i mlade ljude. Budući da smo neprestano bombardirani važnošću izgleda i osjećaja ‘sigurnosti’ kada dobro izgledam, vanjski izgled postaje imperativ. Bilo da smo mladi, odrasli, u ‘zreloj’ pa čak i ‘trećoj dobi’ itekako nam je važno kako izgledamo, itekako nam je važno da nam je tijelo fit, sa što je moguće manje masnih naslaga, naravno.

U takvom okružju našeg vremena i naših mjerila što je lijepo, čitamo današnje evanđelje o deset gubavaca. Prva naša asocijacija na tu bolest jest slika raspadujućeg tkiva, raspadajućeg mesa. Druga, za te nesretnike jednako tako bolna stvar bila je isključenje iz društva. Guba je bila zarazna bolest, iako nije lako prelazila s čovjeka na čovjeka, ipak je postojala snažna svijest da te ljude treba izolirati kako bi se spriječilo daljnje širenje. I u Starom zavjetu čitamo takve odredbe, a sigurno ih je u Isusovo vrijeme postojalo još i više u farizejskoj predaji. Takvu kombinaciju tjelesnih, duševnih, i socijalnih muka koje karakteriziraju neku bolest poznavalo je svako vrijeme. Tada guba, kasnije kuga, a danas u vremenu tako napredne civilizacije i medicine možemo birati usporedbe: od teških oblika raka, preko ebole, sars–a i ptičje gripe do side. Sida je sigurno u mnogim segmentima usporediva s onim što je tada bila guba. Sida je također neizlječiva, zarazna i društveno vrlo nezgodna bolest, još uvijek izaziva puno straha i ljudi gotovo spontano izoliraju one koji od nje boluju. Tko zna gdje se zarazio, najčešći je komentar ili pomisao kad saznamo da netko boluje od side ili kao što se to stručno kaže, da je HIV–pozitivan. Dakle, kad bismo smještali Isusovu prispodobu u naše vrijeme i prostor, mogli bismo slobodno reći: krenulo deset sidaša sa Zvijezde (dio Zagrebe gdje je smještena bolnica u kojoj se liječi i sida) i susrelo Isusa...

Biti izoliran, znati da te ljudi osuđuju, osuđivati konačno i sam sebe što si se uvalio u takvu životnu situaciju, znati da se raspadaš, to gledati znajući da ti nema pomoći, životna je situacija ove desetorice. Kada živiš u takvoj životnoj situaciji, tolike stvari koje su se prije činile važne sada su totalno nevažne: izgled, spol, želja za ovim ili onim, nacionalnost. Tako su se i ovdje udružili ljuti neprijatelji; devetorica Židova primili su supatnika Samarijanaca, jer iako su jedni druge smatrali neprijateljima, nečistima, prljavima, sada je to pred nesrećom u kojoj se nalaze totalno nevažno. Kolika je svijest u njima da su isključeni iz društva pokazuje i riječ: “Zaustave se podaleko od Isusa i zavape” (v. Lk 17, 12-13). Na više mjesta u evanđeljima izgleda da Isus, čini čuda kao da nastoji ostati nepoznat, anoniman. Na nekim mjestima prijeti se onima koje je uslišao da “toga nitko ne dozna”, a ovdje direktno i ne čini čudo, već ih šalje da po židovskom Zakonu prikažu žrtve i traže pomoć u svećenika. No dovoljno je bilo da povjeruju na Isusovu riječ, da krenu na put i “očistiše se”.

O Božjoj anonimnosti moglo bi se puno toga reći. Ona je tako dobro ukomponirana u Božji način djelovanja da je ljudi ne primjećuju. Bog tako često bira ljude i situacije kroz koje će se proslaviti, baš kao da se vješto želi skriti i ostati neprimjećeni, a opet jedini vladar događaja i povijesti. Zato je potrebno otvoreno srce, one oči vjere koje se ne zaustavljaju samo na razumskom, logičnom rješenju pojedine situacije, nego otkrivaju pravog Tvorca.

Od ove desetorice samo je jedan prepoznao Boga u teškoj situaciji svoga života, samo je jedan došao dati slavu Bogu. Naravno, tuđinac, Samarijanac. Kao što čitamo starozavjetni događaj o Naamanu Sircu, strancu i židovskom neprijatelju koga liječi prorok Elizej, tako i ovdje vidimo veličinu ljudske zahvalnosti nad Božjim milosrđem koje nema granica.

Nezgodno zvuči. ali je notorna činjenica da smo i svi mi zaraženi, zaraženi gubom grijeha i zla. Perfidno, zlo na ovaj ili onaj način ulazi u našu dušu i srce, čini da se raspada naš duhovni život i zagađuje naš cjelokupni život.

Osjetiti da me Isus ozdravlja nije privilegij samo osoba iz njegova zemaljskog života, nije privilegij samo nekih svetaca i svetica. Mnogi obraćenici našeg vremena potvrdit će da je bilo upravo ovako, da su se našli gotovo fizički zdravi od svog bolesnog, nezdravog načina života. Bog iz svoje tihe anonimnosti zna naglo, neočekivano pokazati svoju svemoć, ali se i opet povući i pustiti da Ga tražimo.

Ne bojmo se ako se to protegne i na dug vremenski period. Tako jačamo vjeru, a vjera je ono što nas spašava – to je i zadnja rečenica koju Isus upućuje Samarijancu: “Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila” (v. Lk 17,19).

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 10. listopada 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.