29. nedjelja kroz godinu; Katolik: skandal i tajna

Vjera jednog kršćanina, katolika stoji i pada pred činjenicom da me je Krist otkupio i spasio; moje molitve, ako nisu upućene Kristu promašene su. Sve to nalazi se skupljeno u otajstvu Kristove ljubavi, u euharistiji. Jednostavni i mali znak kruha i vina i Krista u njima sve kaže – ili ništa za one koji nisu prodrli ni kroz skandal ni kroz tajnu.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: truthhimself.blogspot.com petak, 18. listopada 2013. u 09:43

”Kad sam 22. listopada 1978. na Trgu svetog Petra izrekao riječi: ‘Ne bojte se!’ nisam mogao znati kako će daleko dovesti mene i čitavu Crkvu. Njihov sadržaj dolazio je više od Duha Svetoga što ga je Gospodin Isus obećao apostolima kao Tješitelja nego od čovjeka koji ih je izgovarao. Ipak, tijekom godina, opetovao sam ih u raznim okolnostima.”

Ovako je Ivan Pavao II. opisao svoje prve riječi, prvi javni nastup nakon izbora za papu 16. listopada 1978. godine. Citirani dio nalazi se u papinoj knjizi Prijeći prag nade, u kojoj je papa kroz odgovore na pitanja talijanskog novinara Vittoria Messoria dao svoje gledanje na vjeru, Krista, Crkvu te se i autobiografski osvrnuo na svoju osobu kroz tadašnji petnaestogodišnji pontifikat. Danas smo zahvalni Bogu što je našem vremenu, takvom kakvo je, dao primjerenu osobu na čelu Crkve, osobu koja je imala vjere i snage doviknuti ovom uplašenom i malovjernom svijetu Kristove riječi: “Ne bojte se!”

Spomenuta knjiga započinje zanimljivim podnaslovom, Papa: skandal i tajna. U odgovoru papa zgodno navodi starca Šimuna koji je prorokovao da će i Krist biti provokacija, znak osporavan, a glede tajne, papa govori o istini, istini o svima nama, istini koja nas približava tajni Krista i tajni nas samih. Ovaj podnaslov može se danas vrlo lako prevesti na svakog pravog kršćanina: “Kršćanin ili, još bolje, katolik: skandal i tajna”. Biti uvjereni katolik, nastojati živjeti i zastupati Kristov nauk, kako ga Crkva shvaća i prenosi, za današnji svijet skandal je za sebe. Ne onaj o kome će pisati novine, ali onaj puno jači kojem će se konstantno čuditi okolina, bila ona prividno kršćanska ili ne (u prvom slučaju taj skandal je uvijek veći).

Tajna, jer danas nam zaista izgleda tajnovito kako sačuvati vjeru u sebi i kako je autentično živjeti.

Kako npr. objasniti sebi da kršćanstvo vuče svoje korijene i iz onih potoka krvi i suza kojima obiluje Stari zavjet i o čemu govori današnji odlomak iz Knjige izlaska. U toj krvavoj i suznoj dolini u kojoj ja sada živim, nije lako sam sebi odgovoriti tko su moj Amalečani protiv kojih se moram boriti. Nije lako podignuti glavu i naći svog Mojsija i povjerovati da će njegove otežale ruke izdržati i ovaj moj dan, ovih mojih 24 sata i situaciju koja me možda dovodi do ludila ili očaja.

Nije lako biti na toj strani svijeta, na strani koja nema vidljivo oružje i čija je jedina prava snaga samo poniznost i vjera. (Sve ono drugo ljudska su sredstva i korištenje njima podrazumijeva i ljudsku logiku; npr. uzdanje u novac – tada sve ima svoju cijenu, i ti, i tvoja vjera, i tvoj Bog.) Poniznost suživjeti se s ovom sirotom udovicom iz današnjeg evanđelja koja nema drugog oružja već da moli. Poruka je ove prispodobe i više nego jasna: ustrajna molitva i vjera da te Bog čuje.

Na Isusovo zadnje pitanje: “Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji” (v. Lk 18,8) možemo jednostavno odgovoriti. Vjera jednog kršćanina, katolika stoji i pada pred činjenicom da me je Krist otkupio i spasio; moje molitve, ako nisu upućene Kristu promašene su. Sve to nalazi se skupljeno u otajstvu Kristove ljubavi, u euharistiji. Jednostavni i mali znak kruha i vina i Krista u njima sve kaže – ili ništa za one koji nisu prodrli ni kroz skandal ni kroz tajnu.

U svojoj zadnjoj knjizi Sveti otac, također na početku, govori o izvoru svog svećeničkog i biskupskog poziva. Vraća se na svoje hodočašće u jubilarnoj 2000. godini Svetoj zemlji i posjetu Jeruzalemu. U dvorani Posljednje večere Isus apostolima pere noge i tako činom pokazuje svoju ljubav prema njima jer “do kraja ih je ljubio” (v. Iv 13,1). Svaka je euharistija znak te Kristove ljubavi i zalog vjere, a nakon svake euharistije pozvani smo također Isusovim riječima da za njim pođemo i prema križu i prema uskrsnuću: “Ustanite!” (v. Lk 22,46) Hajdemo!

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 17. listopada 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.