30. nedjelja kroz godinu; Licemjeri

Oholost je simbol ovoga svijeta, oholost se skriva pod tisuću naših sitnih ljudskih postupaka i misli. Ako se ovdje prepoznajemo, na dobrom smo putu; što se više u ovom prepoznajemo, više ćemo imati snage i želje reći poput carinika: “Bože, milostiv budi meni grešnome/grešnici” (usp. Lk 18,13).
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: imgpot.com petak, 25. listopada 2013. u 09:38

Da li bi Isus danas i svima nama koji molimo tri put na dan, uredno postimo i dajemo svoj materijalni prilog (ili od njega živimo), doviknuo: “licemjeri” (v. Lk 12,56), “slijepi vođe” (usp. Mt 15,14), usporedio nas s “leglom gujinjim” (usp. Lk 3,7). Jer Isus se opet obrušava na takvog, naizgled poštenog i pravednog pobožnog Židova svoga vremena. Kao potpunu suprotnost daje nam za primjer carinika, sinonim za izdajicu i prevaranta. Takvi su se zbog novca i lakšeg života prodali okupatorskoj vlasti, za njih radili naplaćujući porez, time ih još više bogatili i još sebi trud naplaćivali, prisvajajući dio novca za sebe.

Zašto Isus nikada, koliko je razvidno iz evanđelja, nije pohvalio pobožne farizeje, nego su mu oni uvijek povod ili način kako da ukaže na ljudsku učmalost, licemjerje, želju da se ne mijenja. Razlog je sigurno i u ovoj prispodobi – onaj ljudski ne želim se mijenjati, ja znam što je dobro za mene razmišljanja su koja često prerastu u oholost. Farizej je jednostavno ohol čovjek. Možda se on takvim ne pokazuje u javnosti, tko zna kakvu je masku on pokazivao u javnosti, ali po ovom što vidimo u prispodobi on je ohol čovjek.

Ohol čovjek ne podnosi uspjeh drugoga. Potajno se raduje kad drugome ne ide ili kad mu ide slabije. Ljut je kad vidi da nekome ide bolje. To se najčešće očituje na profesionalnom planu, u onom što radimo, zatim na emotivnom, osobito dok smo mlađi pa i na vjerskom, jer se netko, po našem mišljenju, približio Bogu više nego mi. Zašto ljudi toliko tračaju, ogovaraju i kleveću? Jer su oholi! Jer smo oholi! Oholost je najčešći simptom naše grešnosti. Ukoliko se priznaješ grešnikom, znaš da griješiš i to priznaješ, morat ćeš priznati barem neku vrstu oholosti. Oholost je i sotonu koštala prvog mjesta među anđelima (najjednostavnije rečeno), oholost je simbol ovoga svijeta, oholost se skriva pod tisuću naših sitnih ljudskih postupaka i misli.

Ako se ovdje prepoznajemo, na dobrom smo putu; što se više u ovom prepoznajemo, više ćemo imati snage i želje reći poput carinika: “Bože, milostiv budi meni grešnome/grešnici” (usp. Lk 18,13).

Isus čak ništa ne kaže o tome da je carinik donio odluku da će se promijeniti, da više neće griješiti. No u istom tom Lukinom evanđelju nekoliko poglavlja nakon ovog događaja, obraćenje je Zakeja, carinika u Jerihonu. Taj obraćeni carinik nakon susreta s Isusom izjavljuje da pola svoga imanja daje siromasima i da vraća četverostruko onima koje je prevario. Tada mu Isus upućuje one tako utješne riječi: “Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov!”

Ovaj naš carinik iz prispodobe očito još nije obraćen. No i takav, poluobraćen, ipak odlazi kući opravdan za razliku od “pobožnog”, oholog farizeja.

Među pravoslavnim kršćanima, barem u monaškoj tradiciji, očuvala se specifična molitva brojanice koju oni nazivaju Isusova molitva. Na ispletenoj brojanici koja obično ima 33 čvora, ponavljaju se upravo ove riječi carinikove: “Bože, milostiv budi meni grešnomu”. No, ne zaboravimo, nakon priznanja slijedi i obraćenje, mijenjanje. I to ne samo jedno za cijeli život nego svakodnevno, cijelog života. Cilj nam je ona Pavlova rečenica koju smo čuli u drugom čitanju: “Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao” (2 Tim 4, 6-7). Dakle ne bojmo se našeg “trna u tijelu, anđela sotoninog”, pa neka ih je i više od jednog, može se! Put je jednostavan. Zove se istina, poniznost i predanje Bogu.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 24. listopada 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.