31. nedjelja kroz godinu; Moje bogatstvo je moj križ

Sloboda i mir koje Krist daje zaista se ne mogu usporediti sa zemaljskim bogatstvom. Ono uistinu postaje bezvrijedno. Materijalno tada postaje tek, istina nužna, ali tako prolazna karika u zemaljskom životu i lako se od nje odlijepiti.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: Arhiva subota, 02. studenog 2013. u 05:07

Reče mi jučer jedan prijatelj, uspješan mladi poduzetnik: “Moje bogatstvo je moj križ”. Prije nekoliko tjedana posjetio me jedan mladić, sin isto tako uspješnog poduzetnika i pričao mi o svojim problemima koje ima više–manje zahvaljujući bogatstvu koje ga okružuje. Ja kao svećenik, redovnik, mogu reći da imam probleme s novcem, istina sasvim različite od ove dvojice, ali ipak probleme. I gotovo mi je neugodno ponovo pisati i govoriti o toj temi.

No današnje evanđelje nameće ponovo baš tu temu. Čovjeka koji ima problema sa svojim bogatstvom. Evanđelisti rijetko u svojim evanđeljima naglašavaju nečije materijalno stanje. Obično se zaustave na vanjskom opisu, osobito kod bolesnih koji dolaze Isusu ili ustvrde njihovo moralno stanje: grešnik, licemjer itd. Ipak za “junaka” današnjeg evanđelja, nadcarinika Zakeja, evanđelist Luka utvrđuje da je bio bogat. Ne moramo ponavljati što i tko je to carinik, opisali smo to prošle nedjelje. Napomenimo ovdje da, evo, Isus zaista traži one izgubljene, one omražene, one koji su najdalje. Jednog od njih Isus je pozvao za apostola – Levija–Mateja. Čuli smo prošle nedjelje kako upravo carinika navodi za primjer u svojoj prispodobi o pokajanju. Danas je pred nama nadcarinik Zakej.

Narodski rečeno bog i batina Jerihona, jer tko ima novac ima i moć, ipak ne ostaje u svojoj palači na dan Isusova dolaska. On, bogataš, čovjek od utjecaja, žuri se vidjeti siromašnog rabbija koji umoran i prašnjav stiže u Jerihon. Jerihon je naime u judejskoj, kamenoj pustinji. To je oaza, a i upravo to obilje vode, blizina Mrtvog mora i važno mjesto na putu prema Jordanu priskrbilo mu je taj značaj. Jerihon je i simbol grijeha. Tu, nedaleko od grada, na jednom pustom brdu tradicija smješta Isusovu kušnju koju mu je sotona priredio nakon njegova četrdesetdnevnoga posta. Na dan hoda mjesto je gdje je nastradao onaj Židov iz Jerihona kojemu levit i svećenik nisu htjeli pomoći, a smilovao mu se tek neprijatelj, Samarijanac. No Jerihon je i mjesto milosti. Sjetimo se slijepog prosjaka Bartimeja i njegova odgovora na Isusovo pitanje što želi da mu učini: “Učitelju moj, da progledam” (v. Mk 10,51).

A sada Zakej. Bogati i utjecajni ljudi uglavnom su bahati i oholi. Što li je navelo Zakeja da se ipak pomiješa s jerihonskom ruljom i sam, svojom domišljatošću, vidi učitelja? Sigurno je da je nešto u njemu bilo nezadovoljno, sve njegovo bogatstvo očito ga nije potpuno ili čak nikako zadovoljavalo. Sudeći po riječima koje je izrekao nakon obraćenja, bio je svjestan i svoga tadašnjeg stanja, grijeha i prijevare prema sunarodnjacima. Što mu je davalo motiv da pođe i potraži Isusa?

Zakej je bio Židov, poznavao je Toru, a možda i druge knjige Starog Zavjeta. Pretpostavljamo da je negdje u svome srcu i umu imao ono što danas nazivamo “slika o Bogu” i to sliku Boga milosnoga. Mnogi i dan-danas imaju uistinu krive slike o Bogu. Slikâ Boga-trgovca, Boga-osvetnika, Boga-kažnjavatelja pune su svijesti i podsvijesti mnogih pa i pobožnih kršćana. Slika nemoćnoga Boga ili nezainteresiranog Boga kod mnogih je dovela do potpunog gubitka vjere. Već u Starom zavjetu i knjizi Mudrosti, koju je i Zakej mogao poznavati stoji: “A ti si milostiv svemu jer možeš sve i kroz prste gledaš na grijehe ljudima da bi se pokajali. Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio” (Mudr 11, 23-24a).

Isus na više mjesta potvrđuje upravo tu sliku o Bogu. Isusa zanima upravo “crni” Zakej, njemu se svraća, znajući da će izazvati skandal. Ali što su sitna, malomišćanska ogovaranja, naspram onog što je njegov posjet toj kući izazvao. Zakej se obraća, spreman je popraviti nepravdu, vraća svima koje je prevario četverostruko. I to je divno, i to je krasno, i to ja happy end. Ali Zakej je morao živjeti i dalje. Isus je otišao svojim putem. Nastupila je realnost svakodnevice. Je li Zakej izgubio mjesto nadcarinika? Njegove kolege sigurno su jedva dočekale da ga optuže pred Rimljanima i sigurno su se mnogi željeli domoći tako unosnog mjesta. Je li Zakej sam dao ostavku? Ne znamo. Ono što se sa sigurnošću da zaključiti iz ovog odlomka jest da je Zakej upoznao što je pravi mir i sloboda, da je otvorio svoje srce. Ono će od sad biti puno ranjivije, neće biti bogatstva i moći da ga zaštiti. Njegova egzistencija će biti ugroženija. Mogli bismo nabrojiti još masu problema koje si je natovario na glavu tim obraćenjem.

Samo onaj tko je osjetio snagu Kristova obraćenja zna i razumije Zakeja i u toj realnosti života nakon obraćenja. Sloboda i mir koje Krist daje zaista se ne mogu usporediti sa zemaljskim bogatstvom. Ono uistinu postaje bezvrijedno. Materijalno tada postaje tek, istina nužna, ali tako prolazna karika u zemaljskom životu i lako se od nje odlijepiti. I odbaciti ga s ostalim nepotrebnim zemaljskim stvarima koje su nas sapinjale i kušale, i kao ljude i kao vjernike. A među prolaznim, propadljivim stvarima materijalnom je konačno i mjesto.

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 31. listopada 2004.
 

Da biste komentirali, prijavite se.