32. nedjelja kroz godinu; Besmrtnost

Ako se opet vratimo na Sveto pismo i evanđelje, vidimo da Isus, kao i uvijek, nije ostao samo na riječima. Povezao je ono što smo sada čitali u Drugoj Makabejcima i Lukinu evanđelju. Prošavši kroz okrutno umiranje i sramotnu smrt, pokazao nam je što je Uskrsnuće. Time je dao smisao svemu. Životu, patnji, umiranju, smrti. A ipak mi sumnjamo.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: www.templeton.org subota, 09. studenog 2013. u 19:32

Doći će jesen bez uvelih grana,

Bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.

Gle, ona neće imati dánâ:

Imat će samo jednu noć!
Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,

Al snijeg te zime neće past;

Zemlju će sunce u proljeće povuć,

Al ono neće sjat i cvast.
Sasvim ko zima i ljeto će minut;

I godine prazne tako će teć,

I sunce ti neće nikada sinut
– 
Ni riječi nećeš na to reć.

(Dobriša Cesarić)

Taman smo mislili da smo za ovu godinu završili sa sjećanjima i prisjećanjima na mrtve i smrt, a Isus nas u današnjem evanđelju opet na to prisjeća. Što živ čovjek može reći o smrti osim da je se boji i da ne želi o tome razmišljati?

Reći će mnogi, smrću tako i tako sve prestaje pa čemu se unaprijed brinuti? Čak i ako zastupamo taj stav okrutnog kralja iz prvog čitanja, i sličnog koji u Isusovo vrijeme zastupaju saduceji, razuman čovjek ne može se složiti s tim stavom. Nečiji život, nečija povijest ima itekako utjecaja na one nakon njega, njegovom smrću nije sve prestalo. Živi u svojim nasljednicima, određuje ih kao osobe, ponekad na njihov ponos, ponekad na sram. To je ono što ljudi nazivaju “nečiji duh”; njego duh još živi u nama …

Naravno, ni Makabejci ni Isus ne misle na takav način zagrobnog života. Oni misle na pun i istinit život, na Uskrsnuće.

Saduceji u postavljanju svog problema vješto se koriste Mojsijevim zakonom i dovodeći ga do apsurda žele pokazati isto tako apsurdnost tvrdnje da postoji uskrsnuće od mrtvih. I Isusov zadnji argument isto je tako Sveto pismo i sam Mojsije kojim pobija saducejsku tvrdnju i dokazuje da je Bog, Bog živih.

Ali da li pobija i naše sumnje? Da li smo mi isto tako sigurni da su naša groblja smo nešto više od parkova? Da će ovo naše tijelo uistinu uskrsnuti? Da smo na ovoj zemlji tek putnici koji putuju ka vječnoj domovini? Da je pred nama vječnost!!

Velike riječi! Ako se opet vratimo na Sveto pismo i evanđelje, vidimo da Isus, kao i uvijek, nije ostao samo na riječima. Povezao je ono što smo sada čitali u Drugoj Makabejcima i Lukinu evanđelju. Prošavši kroz okrutno umiranje i sramotnu smrt, pokazao nam je što je Uskrsnuće. Time je dao smisao svemu. Životu, patnji, umiranju, smrti. A ipak mi sumnjamo. “Ne treba meni laž o raju: … Jer suđeno je: sve će proći… Besmrtnost, to je san slabića…” Tako pjeva jedan drugi naš pjesnik, veliki Tin u svojoj pjesmi Djelo vjere.

I zato želim reći: meni treba istina i meni treba realnost. Religiozni pojmovi, molitve bez pokrića, prazne priče neće nikoga spasiti. Ponizno traženje istine u realnosti ovog života jedini je put koji nam je dan. Na njemu nema puno užitka, tek umiranje. Koliko se god trudili održati to naše tijelo fit, lijepo i zdravo, ono nezaustavljivo umire. Možda je upravo danas dan naše smrti, možda ćemo za godinu dvije ili pet na današnji dan usnuti. Zato sam ipak sretan što sam među onima koji mogu reći da se nadam i veselim rečenici koja će mi vjerojatno biti pročitana na sprovodu: I kad se probudim naužit ću se pojave Tvoje.

Post scriptum: Pjesnici nisu uvijek u crnjaku kada je smrt u pitanju. Ako uspijete, pročitajte Cesarićevu pjesmu Kad budem trava. Puno je optimističnija!

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 7. studenoga 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.