33. nedjelja kroz godinu; O posljednjim stvarima

Nemamo mi pojma kako je u biti nastao ovaj naš svemir i naša mala zemlja u njemu, niti nitko ima baš čistu ideju kako će oni nestati... Ono što kršćanin ima jest vjera, vjera da je naš Bog Stvoritelj i Svedržitelj, da je On Gospodar vremena.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: wallpaperpassion.com subota, 16. studenog 2013. u 18:31

Koji vam je omiljeni jutarnji (ili prijepodnevni) obred nakon ustajanja? Da li ujutro volite lagano pijuckati kavicu, čitajući novine, ili razgovarajući doma ili negdje u kafiću? Svi mi imamo ustaljene jutarnje navike, nešto što volimo činiti već godinama. Ako smo taj jutarnji obred lagano i s mirom i jutros učinili, sigurno nam nije tako lijepo sjelo današnje evanđelje o smaku svijeta ratovima, pošastima i progonima. Pa, prelistali smo jutros novine ispijajući svoj ukusni nescaffe i već vidjeli sve te naslove, ratovi, pošasti i progoni, plus neizbježni skandali na kojima smo se vjerojatno duže zadržali. Zašto ponovo o tome moramo slušati?

Često se, dok čitamo naša evanđelja napisana prije dvije tisuće godine, trebamo pomučiti da shvatimo neke Isusove prispodobe i usporedbe. Često ih mi svećenici prerečemo na suvremen jezik i na suvremene primjere kako bi ih vjernici mogli bolje shvatiti. Ovo koje smo danas čuli bit će razumljivo kako našem naraštaju tako, čini se, dok je svijeta i vijeka. Čovjek će uvijek imati potrebu da se divi djelima svojih ruku (makar ona bila i u slavu Božju sagrađena) i uvijek će imati prilike vidjeti kako mu drugi čovjek to ništi i uništava svojom mržnjom i zaslijepljenošću.

Sve ove strahote na koje Isus upozorava svoje učenike, prisutne su tu, oko nas. O njima izvještava televizija i pišu novine. Strahote rata više ili manje iskusila je i većina od nas. O propastima i katastrofama mogli bismo bez kraja i konca, dokazujući kako je svaki naraštaj gori od onog prethodnog i kako ovaj svijet hrli u neizbježnu propast.

Ovakva razmišljanja osobito se (pa i na propovjedaonicama) umnože na prijelazu stoljeća i milenija. Ovaj svijet je već prevršio svaku mjeru i Isus (Bog, priroda, svemir) već čeka da ognjem i mačem zatre i zemlju i sve na njoj. A što nam to Isus danas govori u ovom dijelu Lukina evanđelja? Sva tri sinoptička evanđelja (Matejevo, Markovo i Lukino) donose tzv. Isusove eshatološke govore – gdje on govori o posljednjim stvarima ovog svijeta.

Dok govori okupljenima riječi koje čusmo, Isus stoji u unutrašnjosti Jeruzalemskog hrama, vjerojatno u unutrašnjem dvorištu, sudeći po uvodu ove perikope. Gledajući kako prostor Hrama danas izgleda, to je mjesto negdje između džamija Al–Aqse i Kupole na stijeni, mjesta gdje je po tradiciji prorok Muhamed uzašao na nebo, a gdje Palestinci pošto–poto žele pokopati svog vođu Jasera Arafata. Dakle tamo zaista nema ni kamena na kamenu, ne samo od Hrama nego i od židovstva – i kamenje i židovstvo potisnuto je na zapadni rub Hrama, danas poznat kao Zid plača.

Nedaleko od Hrama Isus će u tvrđavi Antoniji, nakon što su ga vukli pred “kraljeve i upravitelje”, započeti svoj križni put jeruzalemskim ulicama. Ono što proriče svojima sam je prošao kao i uvijek. I ovdje je dosljedan sebi, ne prazne riječi, već djela i riječi.

No nakon svake rečenice teških proročanstava koje će snaći i njegove tj. kršćane, on ponavlja onaj svoj “ne bojte se” (v. Lk 12,7). “Nemojte unaprijed smišljati obranu; ali ni vlas vam s glave neće propasti” (usp. Lk 21, 14-18).

Naravno ima i uvjete za sve to. “Svojom ćete se postojanošću spasiti” (Lk 21,19). Budimo malo iskreni. Nemamo mi pojma kako je u biti nastao ovaj naš svemir i naša mala zemlja u njemu, niti nitko ima baš čistu ideju kako će oni nestati. Naravno postoje raznorazne teorije bez čvrstih dokaza, teorije koje se lako mogu zamijeniti drugima. Ono što kršćanin ima jest vjera, vjera da je naš Bog Stvoritelj i Svedržitelj, da je On Gospodar vremena. On koji ima preobilje vremena, koji je vječan, dao nam je iz tog svog obilja dio, samo njemu znano koliko, da ga tražimo i nalazimo. Vremena zaista nema napretek, ako se još smatrate mladima i mislite da ga imate napretek, pitajte o tome svoje djedove i bake (bojim se da će vam i roditelji reći isto). Dao nam je baš ovo naše vrijeme s našim eshatološkim nevoljama. Naš zadatak je isti kao i tolikih prije nas: spasiti se svojom postojanošću. Ostati vjeran, bilo u kakvoj nevolji se našao, ostati vezan za stijenu, Krista, koju nikakva nevolja ne može uništiti.

Ne bih htio biti dosadan s poezijom, osobito onima koji su “zakleti realisti”. Ipak, ne mogu, a ne napisati kako jedan 99–godišnjak, koji je preko glave preturio toliko ratova, progona i pošasti “s mirom radi i svoj kruh jede”.

Doručak

Sam sebi priređujem doručak

Već nekoliko godina.
U kuhinji.

Ponekad joj kažem: Kuhinjica.

Kad u sobi popijem Fusemid 40
Alinor, uzmem sat i Euglucon,
B–complex i dva Duovita, i dođem

U kuhinju, gdje stavim sve na stolić,

Zapalim svjetlo, a spremljeno mlijeko, 

s datumom uporabe: 21. 05. 2003., izlijem
U posudu, koju metnem na plinski plamen:
Dok se ono kuha, ja mažem sirom

Tri komadića kruha Agramera, a dotle

Mlijeko zakuha pa tada zatvorim plin

I okruglom žlicom mlijeko rashlađujem

I prenesem ga na stolić da se još hladi.

Najdraži su mi trenuci kad mlijeko
Prelijevam u kinesku šalicu Made in China

I kad sjednem za stolić i blagujem:
Popivši s prvim gutljajem Euglucon,
S posljednjim popijem B–complex

I oba Duovita, pa mi dođe kako rekoh,

Ono najdraže: pod mlazom vode perem

Kinesku moju šalicu, a čujem,

Svaki put čujem žubor potoka u Rastušju,

U mladim godinama, pa šalicu vratim

Na njeno mjesto, i uzmem sat, ugasim svjetlo.

I tako svaki dan, i tako svaki dan.

(Dragutin Tadijanović, 22. veljače 2003.)

Bazilika Srca Isusova, Zagreb, 14. studenoga 2004.

Da biste komentirali, prijavite se.